AKO VAM DONACIJE ŠALJE DJEČIJI HOR: Ne trebate šefa diplomatije nego socijalnog radnika!

AKO VAM DONACIJE ŠALJE DJEČIJI HOR: Ne trebate šefa diplomatije nego socijalnog radnika!

donacije-bisera

Piše: Andrej Nikolaidis/ Žurnal.info

Kako su zadovoljni sobom naši političari dok po aerodromima, lukama i graničnim prelazima dočekuju humanitarnu pomoć iz daleka svijeta... Kao lipicaneri kaskaju aerodromskom pistom dok za njima idu traktori nakrcani plastičnim rukavicama i maskama. Kažem vam: niko na ovome svijetu nije tako ponosan. Čak ni majke zvijezda youtubea, djece koja snimaju kako ukradeni automobil voze 220 kilometara na sat i u školskom WC-u imaju seks sa drogiranim djevojčicama.

Ako ste imali posla sa prosjacima, možda ste primijetili onaj trenutak iskrenog, ničim uprljanog ushićenja u očima, kada mu, jer nemaš sitnije od toga, umjesto 20 centi koje ti je tražio, u ruku tutneš dva eura. Njegov trk ka pekari, gdje će, jer ga je danas baš krenulo, a i samo jednom se živi, naručiti i parče pice i burek, jedini je prizor koji u sebi sadrži nešto od osjećaja samoostvarenosti i radosti zbog dobro obavljenog posla, kakav primjećujemo na licima naših premijera i ministara nakon svake humanitarne pomoći koju u naše ime prime.

Kad bismo zakerali, rekli bismo kako je posao političara da zemlju ne dovede u stanje u kojoj joj je potrebna pomoć. Njihov posao je da zemlja ima para da građanima kupi potrebnu medicinsku opremu. Uspjeh je kad ti pomoć ne treba i pomoć daješ, ne kad pomoć primaš.

Ali ne zakeramo... Stoga, pozdravimo svi još jedan avion sadake: još jedan uspjeh naše diplomatije i zdravstvenog sistema.

Bosna i Hercegovina će, slavodobitno su najavili mediji, primiti donaciju od 42 hiljade maski. Svaka po 5 centi na veliko franko fabrika u Kini, a pola eura, nakon što se svi ugrade, kod nas u apoteci. Pa vi računajte. Donaciju koju će primiti ministrica inostranih poslova Bisera Turković je Bosni i Hercegovini poslao dječiji hor iz kineskog grada Wuxija. Ponovimo, da bismo povjerovali: dječiji hor je poslao pomoć državi. Ne bi li trebalo biti obratno: da država pomogne dječijem horu?

Valja očekivati srdačnu primopredaju i tople izraze zahvalnosti: možda i poneku fotografiju na kojoj ćemo vidjeti dječiji hor odjeven u majice sa natpisom „I mi smo Valter“, uz neizbježno podsjećanje na popularnost Šibinog filma u Kini.

Potom će ministrica, odjevena u fini nakit i još finije tkanine, sjesti u svoj veliki, skupi automobil pa otići na sastanak zakazan u nekom fancy restoranu, u kakvima razna ministarstva organizuju ručkove čija cijena prevazilazi vrijednost donacije iz Wuxija – koja ostriga; par kila san pjera; koji levrek iz soli, po talijanski; pet-šest boca boljeg vina; malo probranog  voća, organskih slatkiša bez glutena i to ti je to.

Ne zakeram, rekoh li: osoba koja predstavlja ozbiljnu državu mora biti adekvatno odjevena. Neće se, valjda, reprezent države voziti u volovskim kolima i diplomatske aktivnosti obavljati u ćevabdžinici?

Svaki diplomata, a naročito šefica diplomatije, mora voditi računa o ugledu države.

Ali ozbiljne države sa ugledom ne trebaju sadaku od dječijeg hora. Država na koju se sažalio dječiji hor ne treba šefa diplomatije, a bogami ni vladu, nego staratelja, socijalnog radnika i bolnički smještaj.

Država je siromašna, građani su siromašni, ali su nam zato pojedinci bogati. Državu nam maskama snabdijeva dječiji hor iz Kine, ali zato u Bosni ima vila kojima, da su sred Los Anđelesa ili Šangaja, mane nema.

Jesu li naši tajkuni, sad kad je kriza, pomogli državi koja im je dozvolila više no što bi im pustila rođena mati? Jesu li barem platili porez koji duguju? Ili samo kukaju kako posluju sa gubitkom u prvom kvartalu, kako će drugi kvartal biti gori a treći još crnji od njega? Rade li šta, osim što  traže pomoć od države: nove „fiskalne stimulanse“,  još kredita koje neće vratiti, još radnika koji će raditi za njih a država će ih platiti?

No, dosta je ove nostalgičarsko-etatističke priče o nekakvoj pravednoj državi i navodnim odgovornim elitama.

Umjesto grditi državu koja je pomoć primila, treba hvaliti dječicu koja su pomoć poslala. Umjesto kukati zbog navodne društvene nepravde, treba se zapitati: možda je sve onako kako i treba biti, ali mi to ne razumijemo? Možda je ono što vidimo kao nepravdu tek dokaz našeg sljepila, zbog kojega ne vidimo ruku koja će na kraju sve postaviti na svoje mjesto? Možda, hoću reći, državi i društvu ne fali ništa, ali meni fali vjere?

U Crnoj Gori je zabilježeno mnoštvo anegdota o kapetanu Suli Radovom Raduloviću. Jedna od njih kaže da je, jedne iznimno gladne godine, knjaz Danilo pozvao Sulu na Cetinje i zadužio ga da žito iz državnih rezervi podijeli narodu. Kako da dijelim, pitao je Sula. Po Božijoj pravdi, rekao je knjaz.

Sula je žito podijelio najbogatijima. Za siromašne je ostavio tek pokoje zrno.

Bijesni knjaz pozvao ga je na Cetinje, da ga upita zašto je to učinio.

Sula mu je odgovorio da je postupio po naređenju: kome je dao Bog, tome je dao i on.

Ova anegdota nije vic, nego anatomija društvenog, ekonomskog, političkog i, napokon, etičkog sistema uspostavljenog u ovim zemljama.

Sula Radov je bio skeptični, prosvijećeni čovjek sa smislom za crni humor. On se šalio.

Oni koji danas čine kao on se sa Bogom ne šale.

Close