Braća Jošo i Janko Fimić iz sela Simijova - nerazdvojni više od pola vijeka

Braća Jošo i Janko Fimić iz sela Simijova – nerazdvojni više od pola vijeka

Braća blizanci Jošo i Janko Fimić nisu se razdvajali već punih 55 godina, niti imaju tu namjeru. Zajedno u školu, vojsku, pa i na posao - jedan s drugim i za drugoga.

Blizanci Jošo i Janko Fimić - Kada pogledaju stare fotografije dobro se zamisle ko je ko na njima (Foto: Direkt)

Zajedno žive u staroj porodičnoj kući u bilećkom selu Simijova. Pored kuće u Bileći, odlučili su, ipak, da život provedu na selu.  

“Ne znam, mi imamo čak i ista mišljenja. Nikada se ne razdvajamo, uvijek smo skupa”, kaže jedan, a drugi potvrđuje - “Tako je”.

Nekada su, prisjećaju se braća sa osmijehom, bili omiljeni u društvu. Sa sjetom oživljavaju uspomene iz mlađih dana. Svoju sličnost iskorištavali su, kažu, gdje god su mogli, a sve iz dobre zabave. Kao dječaci, oblačili su se isto, pa su tu naviku uglavnom zadržali i danas. Ako u butiku nemaju dvije iste majice, jakne ili pantalone, od kupovine nema ništa. 

“U vojsci starješnine nikada nisu mogle da nas poznaju, pokoji vojnik bi mogao, ali oni ne. Mislili su da je jedan, a u stvari je bio drugi. Jedan drugog bi zamjenjivali na stražarskom mjestu. Nama je sve to bilo zabavno. Sada već ima malo razlike, on je malo deblji, pobjegao mi je u kilaži”, kaže Janko kroz osmijeh. 

Kad bi izlazili sa djevojkama, znali su ih katkad i prevariti, predstavljajući se kao onaj drugi. Kažu, tada nije bilo ljutnje, čak ni onda kada bi im se dopala ista djevojka.

“Kad smo išli u školu odgovarali bi bogami jedan za drugoga. Nisu nas nastavnici mogli razaznati”, pričaju braća. 

Jedino je, kažu, pokojna majka, u podne u ponoć znala ko je ko. Otac bi se, već, više puta prevario. 

“Sto puta bi mene zovnuo, a htio je njega. Ali ja sam se isto odazivao, bez obzira koga je zvao. Majka je i po disanju znala ko je ko”, kažu. 

Kada pogledaju stare fotografije dobro se zamisle ko je jedan a ko je drugi na njima. Prehladi li se jedan uveče, drugi će sigurno ujutru. Ni zub jednog ne može zaboljeti, da ne zaboli uskoro i drugog. I tako cijeli život. 

“Čak i kada on nije uza me, ja znam o njemu sve. Tačno znam šta on misli i on zna šta mislim ja. Isto ti je to sve”, uvjeravaju braća. 

braca fimic

Nerazdvojni punih 55 godina (Foto: Direkt)

Kako su frizerku bacili u nesvijest

Posebno im je zanimljiva jedna anegdota. Ispričaće je Jošo. Sve se desilo u jednom frizerskom salonu u Ljubinju.  

"Došli smo da se ošišamo i rekao Janko frizerki - Ošišaj me brzo, jer meni brzo kosa raste. Za deset minuta ću doći sa dužom kosom. Kako, pita ona? E, ako tako bude šišaću te cijelo vrijeme besplatno. Kad se Janko vratio, ja otišao kod nje, kad me je vidjela sa dužom kosom pala je u nesvijest, zaprepastila se. Onda smo kasnije došli obojica i objasnili smo joj da smo blizanci."

Ne možemo se naljutiti jedan na drugoga

Bratska ljubav je jedna iskrena ljubav, poručuju naši sagovornici. 

“Ja mislim da se ne možemo naljutiti jedan na drugog. Iako se nekad slučajno naljutimo, to nas bogami brzo prođe. Uz brata uvijek imaš druga, čovjek nikad nije sam”, saglasni su.

Fimići nemaju stalna primanja. Do penzije, bez trenutnog zaposlenja, put je neizvijestan. Zato se snalaze kako umiju i kako seoske mogućnosti dozvoljavaju. Kada bi dobili penziju, možda bi i razmislili o prelasku u grad.

Imamo nešto stoke, od toga i živimo. Imamo i nešto zemlje. Pomalo i drva beremo i to prodajemo. A mučimo se bogami. Do penzije nam treba još nekoliko godina”, pričaju.

Do braće Fimić se ne dolazi slučajno, usput. Treba se uputiti, nespremni za divlje hercegovačke staze bi rekli, na kraj svijeta. Najbliža prodavnica udaljena je više od dvadeset kilometara. S vremena na vrijeme odu u nabavku, a potrebne namirnice donesu im brat i snaja.

Za odlazak u grad Fimićima ostane malo vremena, jer život na selu ne zna za pauze. Stoka se mora nahraniti, zemlja obraditi, a i kućni poslovi su na njima - sami kuvaju, peru, spremaju, peglaju... Ostane im tek toliko vremena za večernje seoske takozvane sjednice ili sijela.

Kada bi u jednoj rječi opisali svoj život na selu ta riječ bi bila, kažu - “osrednje”.

Nije ni dobro, a nije ni loše, ali sve je mnogo lakše kad imaju jedan drugog.

blizanci fimici

Kada bi u jednoj rječi opisali svoj život na selu ta riječ bi bila, kažu - “osrednje” (Foto: Direkt)

Close