Fake i spin: Bijela kuća protiv CNN-a

Fake i spin: Bijela kuća protiv CNN-a

Sedmog novembra, glavni dopisnik CNN-a iz Bijele kuće Jim Acosta zatekao se u brutalnoj razmjeni verbalnih udaraca, licem u lice s Donaldom Trumpom. Acosta je pokušao pitati Trumpa zašto je karavan migranata iz Južne Amerike koji se kreću ka američkoj granici okarakterisao kao “invaziju”. Nakon što je pokušao postaviti potpitanje, Trump mu je odgovorio sa “Dosta je bilo”, dok je pomoćnica Bijele kuće prišla u pokušaju da Acosti oduzme mikrofon iz ruke.

Foto: AP/Evan Vucci

Piše: Aleksandar Brezar/Analiziraj.ba

Novinar nije odustao od potpitanja, te je postavio ruku između nje i mikrofona, uz dužno izvinjenje. Iz snimaka konferencije za medije sasvim je jasno da su Acostina pitanja o tome da li Trump demonizira imigrante u pokušajima da osvoji što više glasova za republikance na ovogodišnjim parlamentarnim izborima i te kako dočekana na nož. “Mislim da biste trebali pustiti mene da vodim državu, a vi vodite CNN. Da to radite kako treba, gledanost bi vam bila bolja”, rečenica je koja je prethodila pokušaju oduzimanja mikrofona, ali na Acostino insistiranje da postavi pitanje o zabrinutosti Trumpa u vezi sa istragom o ruskom uticaju na američke izbore i potencijalnoj tužbi spram samog predsjednika SAD-a, mikrofon je konačno oduzet. Trump je prvo otišao sa govornice, ali se zatim vratio da kaže da bi “CNN trebalo biti stid što Acosta radi za njih”, rekavši Acosti u lice da je bezobrazna i užasna osoba.

Katastrofalno ponašanje

Užas katastrofalnog ponašanja američkog predsjednika prema novinaru i niz uvreda koje je jedan od svjetskih lidera uputio predstavniku medija, međutim, nije stao na tome. Acosti, glavnom CNN-ovom čovjeku u Washingtonu, ekspresno je oduzeta akreditacija, dok je čitava epizoda, bar kad je službena Bijela kuća u pitanju, obilježena kao Acostino napastvovanje pomoćnice koja mu je htjela uzeti mikrofon. Sekretarka za štampu Bijele kuće Sarah Sanders istog dana je obznanila da je Acostina akreditacija suspendovana jer je “stavio ruke na djevojku koja je samo pokušavala da radi svoj posao”.

U tweetu, Sarah Sanders je objavila i video koji je trebao potvrditi ove optužbe, a za kojeg će se odmah pokazati da je potpuno lažan. Naime, izvor videa kojeg je Bijela kuća objavila, marginalni medij poznat po teorijama zavjere, Infowars, manipulirao je snimkom konferencije za štampu, usporivši i ubrzavši dijelove snimka kontakta između Acoste i neimenovane pomoćnice. Dodatni frameovi tako stvaraju utisak da je Acosta nastupio mnogo agresivnije prema pomoćnici, što posebno dolazi do izražaja kada se snimci pogledaju uporedo. Iako je jasno da Donald Trump ima veliki problem s radom medija u Americi, posebno onih koji se bave ozbiljnim propitivanjem ruskog uticaja na njega, ovakvo manipuliranje javnošću, osim što je za svaku osudu, prvi je put da se Bijela kuća ponijela orvelovsko-staljinistički prema jednom medijskom radniku.

CNN je vrlo brzo objavio saopštenje u kojem je izrazio punu podršku Jimu Acosti, dok je Acosta u razgovoru sa Andersonom Cooperom iznio možda i najznačajniji zaključak u čitavom slučaju: “Nikad nisam pomislio u ovoj državi da neću moći izvještavati o predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država samo zato što sam pokušavao da postavim pitanje.” Savjetnica predsjednika Kellyanne Conway u međuvremenu je priznala Fox Newsu da je snimak Bijele kuće montiran, uz paradoksalno objašnjenje da se “to radi stalno u sportu da se vidi da li je neko postigao touchdown”. CNN je nakon toga objavio da su tužili Bijelu kuću zbog suspendovanja akreditacije pri Okružnom sudu u Washingtonu, te su šanse da će dobiti slučaj, ukoliko se dodijeljeni sudija Timothy J. Kelly (kojeg je postavio Trump lično) bude držao slova zakona, sasvim izgledne.

Sloboda govora i štampe

Prvi argument koji ukazuje na svu paradoksalnost ponašanja Donalda Trumpa i Bijele kuće prema Acosti sigurno je činjenica da su SAD jedna od rijetkih zemalja gdje su medijske slobode zagarantovane samim državnim ustavom. Američki ustav tako u Prvom amandmanu precizno garantuje “slobodu govora i slobodu štampe”, dok slobodu medija da kritički pišu o političarima definiše i nekoliko presedana iz različitih sudskih slučajeva koji sežu do 18. vijeka. Prvi slučaj koji će odrediti apsolutnu pravnu, ali i državnu zaštitu slobode štampe je “Rex protiv Zengera” iz 1735. godine. Tadašnja kolonija New York tužila je izdavača Johna Petera Zengera zbog “buntovne klevete” protiv guvernera. U to vrijeme, od klevete se na sudu nije moglo braniti tvrdnjom da se radi o istini.

Zengerov advokat rekao je poroti da je njihova moć i dužnost da presude na osnovu zakona, ali i činjenice, te je porota na kraju oslobodila Zengera. Iako se ne radi o slučaju Vrhovnog suda, čije su odluke pravno gledano automatski i presedani, u SAD-u se “Rex protiv Zengera” smatra ključnim slučajem za slobodu medija. Identičan slučaj je i sa “Narodom protiv Croswella” 1804, kada je tuženi, Harry Croswell, objavio članak u kojem je kritikovan tadašnji predsjednik SAD-a, Thomas Jefferson. Croswella je zastupao ništa manje poznati Alexander Hamilton, te je Croswell također oslobođen optužbi, a savezna država New York je nakon toga morala promijeniti vlastiti zakon da bi omogućila odbranu istinom u slučajevima tužbi za klevetu. Nakon toga, u američkom sudstvu sličnog slučaja nema do šezdesetih prošlog stoljeća.

Tužba CNN-a protiv Bijele kuće mogla bi postaviti neke nove presedane u zakonodavstvu, ali treba također uzeti u obzir da ovo nije prvi put u SAD-u da je mainstream medij tužio državno tijelo ili samu državu. U slučaju New York Timesa protiv SAD-a iz 1971, Times je čak uspio dokazati i izboriti pobjedu oko tvrdnji da moguća opasnost po državnu sigurnost ne smije biti opravdanje za ograničavanje objavljivanja dokumenata zaštićenih državnom tajnom u slučaju poznatom kao “Pentagon Papers”. Također, već postoji presedan u vezi s oduzimanjem akreditacije Bijele kuće jednom od dopisnika. Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, dopisniku Nationa Robertu Sherrillu jednako je bio zabranjen ulaz u Bijelu kuću. U tužbi ACLU-a, američke neprofitne organizacije za građanska prava, uz Sherillovo ime navedeno je da takva zabrana krši njegova ustavna prava na osnovu Prvog i Petog amandmana. Sherill je ovaj slučaj dobio. Očito je da je američke novinare, istorijski gledano, izrazito teško na legalan način odstraniti iz državnih institucija ili im onemogućiti pristup podacima, tako da je potez Trumpa i Bijele kuće krajnje bizaran i, za medijske radnike u Americi, vrlo uvredljiv.

Negativna poruka

Pored krajnje negativne poruke iz države koja se smatra bastionom slobodne misli u svijetu, nešto sasvim drugo treba da brine medijske radnike širom svijeta: pojava tehnologija koje bi se mogle iskoristiti u svrhu stvaranja lažne slike o nekome nisu opasnost samo za javne ličnosti poput političkih predstavnika, već i za novinare i novinarke. Primjer montiranog videa u slučaju Jima Acoste s tehnološkog aspekta poprilično je primitivan, i samim tim jednostavno se od takvih tvrdnji i odbraniti. Eksperte za propagandu i lažne vijesti već neko vrijeme brine pojava deepfakea, tehnologije koja uz pomoć vještačke inteligencije omogućava bilo kome da na osnovu postojećih video snimaka kreira potpuno lažni sadržaj. Nečije lice bi na taj način lako moglo završiti na pornografskom uratku, ili se nečiji snimak može izmanipulirati tako da djeluje da govori nešto sasvim suprotno od onoga što je zaista rekao. Deepfake videi su već zabranjeni na platformama Reddit, Twitter i Pornhub, ali sve ih je teže prepoznati i razlikovati od autentičnih snimaka. Deepfake videi djeluju toliko stvarno, da problem uopšte neće biti dobiti slučaj na sudu, koliko razuvjeriti javnost da se zaista radi o toj osobi.

Neki drugi Acosta, negdje drugdje u svijetu, suočit će se s gnjevom dijela javnosti zbog daleko ozbiljnijeg i po svojoj prirodi opasnijeg videa, više je nego izgledno. Kako ćemo se kolektivno nositi s tim problemom, i kakvi će se pravni presedani morati dogoditi da povrate izgubljeni ugled, pitanje je na koje još uvijek niko nema odgovora. Iz slučaja “Acosta”, međutim, jasno je da će djelimičnu krivnju kad se to desi – jer jasno je da je pitanje kad, a ne ako – snositi upravo Bijela kuća s Donaldom Trumpom na čelu.

Close