Gojko Samardžić iz Berkovića: Treba nam omogućiti da damo svoj doprinos društvu (VIDEO)

Gojko Samardžić iz Berkovića: Treba nam omogućiti da damo svoj doprinos društvu (VIDEO)

Lica sa oštećenjem vida i te kako imaju šta da ponude društvu i treba im to omogućiti. Načini za integraciju postoje, a u borbi za svoja prava često su prepušteni sami sebi, kaže Gojko Samardžić iz Berkovića.

gojko samardzic

Gojko Samardžić (Foto: Direkt)

Piše: Marija Manojlović/Direkt

Položaj lica sa oštećenjem vida, kaže, nije dobar, kasni se u mnogim stvarima, ipak, prepoznaje i napore koji se ulažu da se stanje popravi. O nezavidnom položaju ovih osoba svejedoče i u Savezu slijepih i slabovidih lica Trebinje – Ljubinje.

Gojko Samardžić iz Berkovića je apsolvent Pravnog fakulteta u Podgorici, novinar Radija Svetigora i Radija Homer. Sebi hrabro postavlja ciljeve – sljedeći je teološki fakultet. Sa oštećenjem vida 99 odsto, riješen je da se integriše u društvo, ali i svjestan da je u tim nastojanjima često prepušten sam sebi. Sa vjerom u boga, kaže, može se sve.

"Uporan sam čovjek i smatram da imam pravo da se integrišem u svemu onome što se svi ljudi integrišu, postoji mogućnost za to. Najlakše je pobjeći od problema i reći da mi ne možemo. Mi možemo, mi hoćemo i to se mora sprovoditi jer sad postoje mnogi načini. Koliko god da je nekome neprijatno, morajuju da spuste loptu, jer znaju ako se sa mnom zakače mogu izvući samo deblji kraj. Znam da sam u pravu, znam da je zakon na mojoj strani i znam da je država na mojoj strani. Velika je razlika između propisanih prava i onoga što je u praksi. Čovjek je, nažalost, prepušten samom sebi. Mora da se bori za ono što ga sleduje. Ja sam jedan od tih. Uvijek sam se borio kako bih ostvario ono što mi zakonom pripada i uvijek ću to i raditi", kaže naš sagovornik.

Berkovići su mala sredina koja teško mladoj osobi može ponuditi perspektivu. Osobi sa oštećenjem vida još teže. Kako bi stekao obrazovanje Gojko je morao napustiti Berkoviće. Za svoje Dabrane kaže da su dobri ljudi koji su razumjeli njegov invaliditet i prihvatili ga.

"Moj hendikep, oštećenje vida, je sastavni dio moga života i ja sam prije svega blagodaran bogu što je baš mene izabrao da ja budem osoba oštećenog vida, jer ništa nije slučajno. Bog nam sve daje po svojoj promisli, daje nam krst koji možemo da ponesemo. Kad mi shvatimo da je naš hendikep sastavni dio našeg života i ljudi će nas takve prihvatiti", priča Gojko.

Razvoj tehnologije olakšao pristup obrazovanju i sredstvima komunikacije

Osnovnu školu je pohađao u Beogradu, do petog razreda, gdje je naučio Brajevo pismo. Od petog do osmog razreda školu je pohađao u Derventi a srednju i Pravni fakultet u Podgorici. Napredak tehnike značajno je, kaže, olakšao pristup obrazovanju ali i sredstvima komunikacije u odnosu na vrijeme kad je on započinjao svoje školovanje.

"Što se tiče školovanja danas se tehnika usavršila, postoje računari sa govornim programima. Ti programi postaju bolji i savremeniji i na takav način osobe oštećenog vida čitaju, prate društvene mreže i druga sredstva komunikacije. Sad je to mnogo bolje, svi ljudi mogu da uče i u redovnim školama. Postoje laptopovi koji posjeduju govorne programe koji se jednostavno ugrađuju, postoje telefoni koji imaju govorne programe, i to se jednostavno ugrađuje. Sad je mnogo lakši pristup svemu tome", kaže naš sagovornik.

Dosta toga još treba uraditi kako bi se poboljšao položaj lica sa oštećenjem vida.

Položaj lica sa oštećenjem vida u Bosni i Hercegovini, i u Republici Srpskoj, nije dobar, kaže Gojko. Novčana sredstva koja dobijaju nisu dovoljna. Kasni se u mnogim stvarima, ipak, prepoznaje i napore koji se ulažu da se stanje popravi. Zvučni semafori, taktilne trake za osobe sa oštećenjem vida na raskrsnicama, pješačkim prelazima, ulazima u ustanove i institucija, nazivi tih institucija i ustanova na Brajevom pismu – dosta toga još treba uraditi i u Hercegovini.

"Moramo biti svjesni da je kod nas teška situacija, generalno. Iza nas je rat, u svemu kasnimo. Ipak, u posljednje vrijeme zahvaljujući Vladi Republike Srpske, današnjem članu Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku, ipak se pronađe način da se pomogne. Mislim da i ta sredstva koja dobijaju lica sa oštećenjem vida, nisu dovoljna ali s obzirom na to kakva smo imali bolja su. Malo je sve to sporo, ali ide na bolje. Treba dosta toga da se popravi. Urađeno je mnogo toga, ali treba još, prije svega kada smo kod arhitektonskih barijera, i mnogih drugih stvari, potrebni su zvučni semafori, vidim u Trebinju, nažalost, nema nijedan", kaže Gojko.

Gojko radi u Crnoj Gori, na Radiju Svetigora, na Radiju Homer volontira. Sviđa mu se kaže posao novinara. Od kolega je prihvaćen. Postoji, kaže, opcija i za Republiku Srpsku.

"Što se tiče ostvarivanja mnogih prava, mislim da je stanje u Crnoj Gori bolje, veća su prava, i mnogo je lakše doći do njihovog ostvarivanje. Prije svega mislim na pravo na invalidninu, pravo na tuđu njegu, na subvencije poslodavcu koji zaposli osobu sa invaliditetom, pravo na opremu radnog mjesta. Nadam se da će i u Republici Srpskoj, i Bosni i Hercegovini, sve to uskoro biti moguće ostvariti… Meni je cilj da dam doprinos društvu, a ne da tražim milostinju, jer to nije potrebno. Potrebno je pomoći ljudima,omogućiti nam da živimo i damo doprinos društvu", priča Gojko.

U svojoj borbi je imao podršku roditelja, rodbine, prijatelja… Posebno ističe djeda Danila. Veliku zahvalnost duguje, kaže, i sveštenstvu Zahumsko-hercegovačke i primorske eparhije i Mitropolije crnogorsko-primorske, vladikama Grigoriju i Atanasiju, mitropolitu Amfilohiju i protojereju Predragu Šćepanoviću.

Savez slijepih i slabovidih lica Trebinje–Ljubinje: Teško je funkcionisati bez pomoći

O teškom položaju osoba sa oštećenjem vida u Hercegovini svjedoče u Savezu slijepih i slabovidih Trebinje – Ljubinje. Bez nekih značajnijih donacija organizacija funkcioniše uglavnom zahvaljujući poslastičarnici koja radi u okviru saveza.

"Savez nema nekih prihoda, jedini su od rada poslastičarnice, nemamo donacija. Predviđeno je da se izdržavamo od članarine i donacija. Članovi nemaju primanja, tako da i ne nastojimo da se plaća članarina, nego zahvaljujući radu odavde sve uspijevamo da izmirimo. Imamo jednog zaposlenog, obavljam poslove slastičara i službenik sam. Poslastičarnica postoji od 1999. godine. Do sada nas je malo i opština pomagala a svake godine slabije, pošto su i oni u slabijem stanju", kaže Jelka Dželetović, koordinatorka u Savezu slijepih i slabovidih lica Trebinje – Ljubinje.

jelka dzeletovic

Jelka Dželetović (Foto: Direkt)

Napominje da udruženje, s obzirom na situaciju u kojoj se nalazi, teško da može pomoći svojim članovima. Značajan broj njih, pored toga što su lica sa oštećenjem vida, imaju i zdravstvenih problema.

"Naši članovi su veoma lošeg materijalog stanja, većina ima preko 60 godina. Imamo dvoje djece koja su trenutno na školovanju, jedno u Derventni, drugo u Podgorici. Imaju pravo na tuđu njegu i pomoć koja trenutno iznosi 180 KM, i to članovi prve i druge kategorije. Slabovida lica nemaju baš nikakvu pomoć. Takođe, od prošle godine je uvedena lična invalidnina, lica koji su od rođenja slijepa ili stekli invalidnost do 18 godine imaju pravo na novčanu naknadu koja iznosi 100 KM. Radi se na izmjenama zakona da se to uskladi i ne pravi razlika ali još uvijek je to sve mrtvo slovo na papiru", kaže naša sagovornica.

Savez slijepih i slabovidih lica Trebinje–Ljubinje broji 80 članova. Njih četvoro je zaposleno.

"Oni su zaposleni uz pomoć opštine, preduzeća... Društvo je imalo sluha da ih zaposli. Obično rade na centrali ili nekim mjestima koja su prilagođena stanju", objašnjava Dželetović.

Kad je riječ o uključenosti lica sa oštećenjem vida u svakodnevni život zajednice u Hercegovini teško je generalizovati. Neke mogućnosti za uključivanje u kulturne i sportske aktivnosti postoje, kaže koordinatorka Saveza slijepih i slabovidih lica Trebinje–Ljubinje.

"Prošle godine smo imali izložbu za slijepa i slabovida lica koja je njima prilagođena, svake godine se organizuje okupljanje u golbalu, turnir u šahu, tu imamo naše kandidate… Imamo i Trifka Vica koje je poznati muzičar u našem gradu. Gradska biblioteka ima odjel za slijepa i slabovida lica, računare njima prilagodjene i knjige na Brajevom pismu. Mi dobijamo časopise iz Banjaluke na Brajevom pismu. Sve zavisi od osobe do osobe koliko želi da se uključi i sportske i kulturne aktivnosti, da dolazi u naš klub. Ideja je bila da se druže ovdje, razmjenjuju svoja iskustva, imamo karte za slijepe osobe, šah, ipak ima i onih koji ne želi to", kaže naša sagovornica.

Udružnje slijepih i slabovidih lica Trebinje – Ljubinje postoji od 1962. godine i spada u najstarija udruženja u Trebinju.

Close