Irinejeva zaostavština

Irinejeva zaostavština

Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Irinej preminuo je u Beogradu od posljedica zaražavanja korona-virusom. Iza njega ostaje dovršen Hram Svetog Save i protivrječno političko naslijeđe.

Piše: Dragoslav Dedović/DW

„Kao poglavar naše pomesne Crkve smatram da bi bilo kakvo uvođenje novine u vjekovnu praksu vezanu za način pričešćivanja bilo pogrešno", izjavio je Irinej avgusta 2020. za „Politiku". On se tako usprotivio brisanju kašičice poslije pričešća svakog vjernika.

Ta vrsta obrednog tradicionalizma, i to po svaku cijenu, svrstavala ga je u najkonzervativniji dio crkve koju je predvodio u doba pandemije – i čija je žrtva postao.

Čačak, Beograd, Prizren, Ostrog, Niš

U kući Zdravka i Milijane Gavrilović u selu Vidova kod Čačka godine 1930. rođen je dječak kojem su na krštenju dali ime Miroslav. Poslije osnovne škole u rodnom selu, išao je u čačansku gimnaziju, potom je završio Bogosloviju u Prizrenu i Bogoslovski fakultet u Beogradu. Služio je vojni rok, a potom 1959. od tadašnjeg patrijarha Germana u manastiru Rakovica primio monaški čin i ime Irinej. Iste godine u crkvi Ružica na Kalemegdanu rukopoložen je za jeromonaha.

Zaposlen je kao profesor Prizrenske bogoslovije. Odlazi na postdiplomske studije u Atinu, a 1969. preuzima dužnost upravnika Monaške škole u manastiru Ostrog. Poslije toga se vraća u Prizren kao rektor Prizrenske bogoslovije. Slijedeći uspon u karijeri je dužnost vikarskog episkopa srpskog patrijarha, a godinu dana poslije toga, 1975, postaje Epsikop niški.

Trideset i pet godina kasnije, u januaru 2010, izabran je za Arhiepiskopa pećkog, Mitropolita beogradsko-karlovačkog i patrijarha srpskog. Kao jedan od tri kandidata kojeg je monah naslijepo izvukao iz šešira, Irinej je u početku bio u sjenci svog prethodnika, omiljenog patrijarha Pavla.

Dobri i loši protesti

Pokazaće se da je Irinej čovjek koji ima smisla za politiku i biznis, te da štiti ljude iz svog tabora, makar bili umiješani u mutne radnje. Ali i da nema snage ni volje da javno raščisti sa kriminalnim pojavama među sveštenstvom, kao što je seksualno zlostavljanje djece. Najizrazitija crta po kojoj će ga pamtiti savremenici jeste apsolutno povjerenje u aktuelnu vlast. Primjeri za ovaj stav su brojni.

24. marta 2019, na dvadesetu godišnjicu početka NATO bombardovanja Srbije, patrijarh je u Nišu između ostalog rekao da „ono što danas vidimo na ulicama nije dobro", dodajući da „to daje snagu našim neprijateljima". Na desetine hiljada ljudi su tada već mjesecima na ulicama Beograda tražile osudu nasilja prema kritičkim novinarima i neistomišljenicima, tražile slobodne medije i fer izbore.

Irinejevo skoro doslovno ponavljanje propagandne teze vlasti da su protesti protiv nje upereni protiv Srbije, poistovećivanje trenutnog režima i njegove sudbine sa sudbinom države i naroda, izazvalo je tadašnju opoziciju iz Saveza za Srbiju da odgovori otvorenim pismom, u kojem su Irineju spočitavali „direktno miješanje u dnevno-politička pitanja i otvoreno stajanje na stranu vlasti".

Nepunu godinu dana kasnije, Irinej je crnogorske proteste protiv vlasti Mila Đukanovića nazvao „pozivom za prevazilaženje podjela". Time je pokazao da za njega pravičnost protesta zavisi od toga kako se zove autokrata protiv kojeg ljudi izlaze na ulice.

„Očuvanje jedinstva srpskog naroda"

Javnost u Srbiji najviše je podijelilo odlikovanje koje je na Irinejevu inicijativu Srpska pravoslavna crkva uručila predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću za „djelatnu ljubav prema Crkvi, angažovanje na očuvanju jedinstva srpskog naroda i neumornu borbu za cjelovitost Srbije i očuvanje KiM u njenim granicama". Mnogi visokorangirani sveštenici Srpske pravoslavne crkve nisu se pojavili na dodjeli Ordena Svetog Save srpskom predsjedniku.

Za razliku od pokojnog mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, kojeg je takođe pokosila korona krajem oktobra 2020, Irinej nije vjerovao u to da će Aleksandar Vučić pod pritiskom Zapada priznati Kosovo.

Tiha Irinejeva podrška Vučiću postoji od početka naprednjačke dominacije u Srbiji, ali je ona u poslednjih nekoliko godina postajala sve otvorenija, pompeznija i glasnija. Irinej je 2018. u Banjaluci bio jednoznačan: „Blagodarimo Gospodu što nam je podario čovjeka koji se lavovski bori za srpski narod, a posebno za mučeničko i stradalno Kosovo i Metohiju". Vučić je se sa svoje strane odužio, rekavši da kritičari Irinejeve bliskosti sa vladajućom garniturom žele da budu „važniji od Boga i Srbije".

Ovakvo retoričko umetanje Boga kao saveznika u potpuno svjetovni spor o tome koliko čvrst zagrljaj crkvene i svjetovne vlasti crkva može da podnese neoštećenog dostojanstva, vjernici koji nisu skloni Vučiću mogli bi da protumače kao drsko bogohuljenje.

Irinej se zalagao za nešto drugačiji plan pregovora oko Kosova: „Uvijek sam govorio da u rješavanju problema na Kosovu prvi uslov treba da bude bezbjedan povratak 250.000 Srba, protjeranih od 1999. do 2004. godine. Međunarodna zajednica treba da pomogne najprije po tom pitanju, pa tek onda organizuje razgovore o drugim temama".

Iza Irineja će ostati dovršen Hram na Vračaru i sjećanje na čovjeka koji se na tronu Svetog Save odlično slagao sa svjetovnim gospodarima života pravoslavnih vjernika.

Ostavite komentar

Close