Kako je vlast u Republici Srpskoj ućutkala studente: Uništili autonomiju Univerziteta zarad dnevne politike!

Kako je vlast u Republici Srpskoj ućutkala studente: Uništili autonomiju Univerziteta zarad dnevne politike!

Kada je u ljeto 2013. godine preko četiri hiljade građana, predvođenih studentima, izašlo na ulice Banjaluke sa jasnim zahtjevima i bez spremnosti na povlačenje, u vladajućim strukturama je upaljen alarm! Kako se glas protiv vlasti, sa te strane, više ne bi čuo, predano su počeli raditi na uništavanju autonomije Univerziteta, sebično se opredjeljujući za dnevnopolitičke interese i ne hajući za razorne društvene posljedice koje takve odluke donose.

Ilustracija: Moja Hercegovina,; Glavna fotografija: Nezavisne.com

Piše: Ognjen Tešić/Moja Hercegovina

Vlast u Srpskoj, predvođena SNSD-om, koja suvereno vlada još od 2006., a koja se tada po prvi put susrela sa masovnim protestima usmjerenim protiv funkcionera iz vlastitih redova, učinila je sve kako se iz Univerziteta, Studentskog centra ili usta nekog studentskog predstavnika više ne začuju poruke nezadovoljstva. Krenulo se sa finansijskim slabljenjem Centra, a nastavilo predanim radom kako bi kadrovi, njegovani u vladajućim partijama, preuzeli ključne pozicije u studentskim organizacijama. Da su u naumu i uspjeli dokazuje muk koji već pet godina glasno govori da su studentskoj populaciji „svezane ruke“. Ili, ako već hoćete, da se stanje na Univerzitetu, u pomenutom periodu, drastično popravilo. Ipak, vjerovaćemo u prvu verziju.

Studentski grad

Da su na banjalučkom Univerzitetu, te Studentskom centru „Nikola Tesla“, samo prije pet godina, bile neke sasvim drugačije okolnosti, govori činjenica da je pomenuti centar bio na korak od dobijanja statusa studentskog grada, prvog u BiH. Studentski dom ima smještaj, centar smještaj i hranu, a grad dodatne, prvenstveno kulturne sadržaje. U martu 2013. godine rukovodstvo centra dogovara sa Vladom RS promjenu statusa, te osnivanje Studentskog kulturnog centra, neophodnog za pomenutu promjenu.

Bivši direktor Studentskog centra Milan Komljenović u razgovoru za MojuHercegovinu prvi put je javno govorio šta se u tom periodu dešavalo u i oko Univerziteta, kao i u periodu studentskih protesta.

– Tada je dogovoreno uvođenje niza sadržaja, koji su ranije studentima bili nedostupni. Pored Studentskog kulturnog centra, koji je bio osnovni, kako studentski, tako i moj cilj, a koji bi podrazumijevao studentski bioskop, pozorište, organizovanje koncerata i izložbi, radio i pisani medij koji bi uređivali studenti, u planu su bili i neki sportski sadržaji, zatim gradnja terena, igrališta, dvorane, formiranje studentske zadruge ili službe za zapošljavanje studenata u okviru studentskog grada i drugo. Već to je vlastima bio okidač, da obrate pažnju, jer se nešto krupno krenulo dešavati, a da nad tim nisu imali kontrolu. Prepali su se da im se Univerzitet i studenti otimaju. Promjenu statusa su podržali ministar prosvjete, potom i Vlada, ali to je sa njihove strane bilo iznuđeno, nisu imali nikakvu kontrolu nad događajima – kaže Komljenović.

Da je vlast u priču o Studentskom gradu u to doba ušla nevoljno potvrđuje i to što nakon smjene tadašnjeg rukovodstva Studentskog centra, u julu 2013. godine, ovakva ideja više nikada nije došla na dnevni red. Iako je tada bila pred samom realizacijom, o njoj poslije nisu govorili ni predstavnici vlasti, ni novo rukovodstvo centra, ali ni studenti, te je ostala samo „mrtvo slovo na papiru“.

Dodatni problem vladajućim strukturama u Republici Srpskoj su predstavljali i svojeglavi studentski predstavnici, koji takođe nisu bili u potpunosti pod njihovom kontrolom. Tadašnji jasni i glasno izrečeni zahtjevi, performansi, protesti, sukobi sa ministrom prosvjete, a potom i predsjednikom RS, danas su potpuno nezamislivi. Inače, sukob studenata i vlasti manjeg intenziteta je započeo nakon što je Vlada RS u Upravni odbor Studentskog centra imenovala dva imena suprotno imenima koje su predložili sami studenti, a kasnije se proširio i na druge stvari.

– To se nikada nije desilo. Uvijek je bilo onako kako su studenti predlagali, odobrenje Vlade je bila više forma. Tadašnji ministar prosvjete i kulture RS Goran Mutabdžija je prekršio takvu praksu, prema većinskom studentskom mišljenju, potpuno nerazumno. Studenti su insistirali da Mutabdžija prihvati prijedlog studentske organizacije, što je on odbijao, nekon čega je došlo do manjeg sukoba između njih – prisjeća se nekoliko tadašnjih studenata, koje je MojaHercegovina kontaktirala.

Izlazak na ulice

Nakon što se sukob počeo rasplansavati, u priču se umiješao, a ko bi drugi nego predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, a ishod je bila povelja koja se odnosila na reformu visokog obrazovanja, u kojoj je obećano da će se, između ostalog, sprovesti reforma visokog obrazovanja, poboljšati brojni zakoni, iskorijeniti korupcija na Univerzitetu i mnogo toga drugog. Jedan od vođa studentske pobune, tadašnji predsjednik Unije studenata RS Nikola Dronjak ističe za MojuHercegovinu da je tada dosta priče bilo i o prodaji ispita, zbog čega je obračun sa korupcijom u obrazovanju bio jedan od centralnih razloga studentskog nezadovoljstva.

– Uz to se tražila i godinama obećavana, a od nadležnih nikako, do tada, realizovana izgradnja četvrtog paviljona u Banjaluci. Odlazak kod Dodika je samo prolongirao, ali ne i spriječio studentski bunt. On nam je svašta naobećavao i mi smo mu dali vrijeme – prisjetio se Dronjak.

Međutim, već sredinom 2013, gotovo godinu dana nakon potpisivanja povelje, kada su sa sigurnošću, kako su isticali, „shvatili da ih je Dodik slagao“, dolazi do sukoba predsjednika Srpske i Dronjka, nakon čega su studenti zatražili ostavku ministra prosvjete i istovremeno krenuli razmišljati o protestima.

– Kao direktor Studentskog centra sam stao iza njih. Da budem potpuno korektan, bilo je nelogično da studenti traže da se te stvari riješe, a da ih ja, kao direktor Studentskog centra u tome zaustavljam. Prosto nije bilo logike. I tadašnji rektor Stanko Stanić je podržao zahtjeve, ali za razliku od mene, kasnije nije snosio nikakve konsekvence – ističe Komljenović te dodaje da su već tada osjetili „da su predmet praćenja, prisluškivanja telefona i slično“.

Šest dana prije protesta, 6. juna 2013, Igor Macanović, predsjednik Skupštine studenata, te Nikola Dronjak, predvode performans pred trećim paviljonom, na kojem su dobili podršku nekoliko stotina studenata. Studenti su tada iznijeli krevete ispred doma te „otvorili“ četvrti paviljon a kasnije i simbolično sahranili povelju te najavili masovnije proteste.

Kako bi se protesti spriječili, vlast u nekoliko dana vuče niz poteza, od raspisivanja tendera za izgradnju četvrtog paviljona, smjene Rajka Vasića sa pozicije generalnog sekretara SNSD-a jer je prethodno pobunjene studente nazvao kopiladima, pa sve do zvanične zabrane okupljanja. Dan pred okupljanje studenata, banjalučka policija je zabranila proteste obrazlažući odluku nevjerovatnom tvrdnjom da bi protestni skup mogao izazvati problem u saobraćaju. Kada su shvatili da je pomenuta odluka samo još pogoršala situaciju, Dodik je lično „dopustio“ skupljanje.

Protesti, na kojima se okupilo između četiri i pet hiljada građana, i koji su počeli ispred Studentskog centra a završili pred zgradom Vlade RS, žestoko su prodrmali uljuljkanu vlast, koja punih sedam godina nije osjetila znakove otpora. Tada su shvatili da je vrijeme da reaguju. Iako niko ne spori da je politika imala svoje „pipke“ među studentskim predstavnicima i rukovodstvom centra i u tom periodu, procenat te kontrole je, za njih, očito bio nedovoljan, čim je do protesta uopšte i došlo.

Nastavak teksta čitajte na ovom linku.

Close