Kako preživjeti neuspjeh i od toga napraviti dobru priču?

Kako preživjeti neuspjeh i od toga napraviti dobru priču?

Jedna regionalno eksponirana javna ličnost, koja je karijeru nekada davno počela kao novinaka, a danas je TV komentatorica općeg smjera, prije nekoliko godina je izjavila: “U svojoj karijeri nikada nisam doživjela neuspjeh.” I to obrazlaže ovako: “Do sada na profesionalnom planu nisam doživjela niti jedan neuspjeh, ali oni koji su odlučivali o mojoj karijeri i profesionalnom angažmanu doživjeli su potpuni fijasko.”

Foto: NY Daily News

Piše: Ozren Kebo/Analiziraj.ba

Ovaj sindrom neukrotivog Ja, s velikim J, taj pouzdan znak neciviliziranog, neuljuđenog ega, koji sebi pripisuje sve što je uspješno i vrijedno, a drugima sve što ne valja, dobro je poznat i u našem javnom životu. Kako je to divna pozicija: ja sam živa slika uspjeha, a svi moji neprijatelji su krahirali. Ja sam, dakle, a i inače, oličenje ispravnosti. U principu, ovo ne samo da je čest, nego je uz to legitiman i na nesreću – globalno dominantan model razmišljanja o kategorijama uspjeha i neuspjeha. Živimo u civilizaciji koja podstiče uspješnost, demonizira poraze i promašaje i onda nema ništa neobično kada se pojavi neko ko se usuđuje pomisliti, a potom, bez imalo samokritičnosti, još i javno se hvaliti kako nikada nije doživio neuspjeh.

Međutim, kada napravimo odmak od nametnutih stereotipa, vidjet ćemo da negdje postoje i drukčiji, realniji i odmjereniji ljudi. Koji njeguju ležerniji i vjerodostojniji način razmišljanja. Kada je u junu 2008. godine J. K. Rowling, autorica Harryja Pottera, održala predavanje studentima koji su tog ranog ljeta diplomirali na Harvardu, malo je okrenula priču i predočila drukčiji koncept ljudske uspješnosti. “Tajna mog uspjeha je u neuspjehu”, rekla je jedna od najmaštovitijih, najčitanijih i najbogatijih književnica svijeta studentima koji su upravo stekli diplomu na globalno prestižnom fakultetu i koji o neuspjehu znaju vrlo malo. Ili čak nimalo. Rowlingova je bila tek peta žena nakon 1950. godine kojoj je dozvoljeno da održi govor populaciji čiji je osnovni zadatak naučiti kako da u ostatku života proizvodi uspjehe. Zato je njen govor, iako vjerovatno neshvaćen od onih kojima je bio namijenjen, dragocjen jer je medijske i kulturne stereotipe podvrgao najvažnijoj provjeri, testu života i iskušenja koja nam taj život donosi:

“Život niko ne može u potpunosti kontrolirati, a poniznost kojom to prihvaćamo pomaže nam da prebrodimo sve nedaće. Svi moji najgori strahovi bili su se ostvarili. Pa ipak, bila sam živa i zdrava, imala sam staru pisaću mašinu i jednu zaista dobru ideju. Tako je dno dna postalo temelj na kojem sam nanovo izgradila cijeli svoj život.”

K. Rowling je u serijalu o Harryju Potteru izmaštala knjišku realnost u kojoj se problemi i iskušenja prevazilaze uz pomoć čarolija. Nasuprot tome, u ovom govoru objasnila je bogatim američkim studentima i njihovim moćnim roditeljima da je život cjelina koju ne čine samo uživanja, birana zadovoljstva i kontinuirane pobjede, nego i teški porazi, tragedije, konflikti, promašaji: “Činjenica da ste upravo diplomirali na Harvardu sugerira da niste upoznali istinske neuspjehe. Vjerovatno ste u životu motivirani strahom od neuspjeha makar kao i željom za uspjehom… No, na kraju sami odlučujete šta je za vas neuspjeh, iako je svijet više nego spreman ponuditi svoje parametre… Samo sedam godina nakon diplome, bila sam luzer epskih proporcija: raspao se moj kratki brak, ostala sam bez posla. Svi oni strahovi koji su mučili moje roditelje, sve se to dogodilo i bila sam najveći gubitnik od svih ljudi koje poznajem. Neću stajati pred vama i lagati da je neuspjeh zabavan. To je bilo crno razdoblje moga života i nisam imala pojma koliko će trajati. Svako svjetlo na kraju tunela bilo je samo nada prije nego stvarnost… No, neuspjeh je značio razlučiti bitno od nebitnog u životu. Usmjerila sam energiju u dovršavanje jedinog posla koji mi je nešto značio. Moj neuspjeh, činjenica da sam bila na dnu, na neki mi je način dao slobodu…”

Ova nekonvencionalna poruka udara u same temelje vremena koje ne zna kuda i kako da krene dalje upravo zbog imperativa uspjeha kojeg smo razvili do hipertrofije. Na kraju je čovječanstvo postalo toliko uspješno da je satrlo ostale oblike života i da se Zemlja danas guši u ogromnoj količini proizvoda koji nikom ne trebaju, a koji su rezultat nečije uspješne proizvodnje. Nije rijedak slučaj, nego egzistencijalno pravilo, da uspjeh jednih iza sebe ostavlja tragične posljedice za druge. Novine nas izvještavaju da je slavna Britanka govor završila pričom o svom angažmanu u londonskoj kancelariji Amnesty Internationala, organizacije koja se bori za ljudska prava. Tu je upoznala žrtve totalitarnih režima i usred Londona čula zastrašujući krik čovjeka koji je saznao da su mu kod kuće mučili i ubili majku zbog njegovog političkog djelovanja. Rad u Amnestyju učinio ju je senzibilnijom za tuđu patnju.

Ovo kratko podsjećanje na ženu koja je svojim uspjehom obilježila kraj 20. i početak 21. vijeka važno je zbog toga što Rowlingova nije dozvolila da taj uspjeh od nje napravi hodajuću ikonu. Naprotiv, omogućio joj je da sagleda sopstveni put i sve udarce koje je na tom putu pretrpjela. Bogdan Tanjevićkaže da ga danas oduševljava to koliko je poraza u karijeri doživio. Potpisnik ovog teksta, fasciniran ljudima koji uvažavaju neuspjeh i ignoriraju imperativ neprekidnog napretka, jednom je slušao čovjeka koji je po svim parametrima ovog svijeta – uspješan umjetnik. I evo šta taj sretnik kaže: “Imam šezdeset godina i duplo više promašaja i neuspjeha nego uspjeha i pogodaka. E, to ja zovem bogatstvom života. Ako sam i u čemu bio uspješan, onda su to neuspjesi. Toliko ih se nakotilo da mirne duše mogu reći – da, ja sam bogat čovjek.”

Ipak, postoji jedna stvar koju nikada ne smijemo zaboraviti: ono što važi za pojedince, nikako ne smije važiti za kolektive i zajednice. Prostor na kojem živimo, odvajkada izrazito neuspješan, nije nešto što treba slaviti, niti čijim se neuspjesima, kao signifikantnim životnim poukama, valja diviti. Kada generacije, jedna za drugom, propadaju zbog silnih neuspjeha države u kakvoj imamo čast živjeti, onda to nije nikakva lekcija, niti mudrost iz repertoara Paula Coelha, nego, narodski rečeno – zla kob, teška nesreća, gorka sudbina, prokletstvo kojeg bi se valjalo po bilo koju cijenu otarasiti…

Close