Kako smo se obračunali sa mrtvim ocem, ubicom sopstvene djece

Kako smo se obračunali sa mrtvim ocem, ubicom sopstvene djece

Na Fejsbuk profilu mrtvog čovjeka, koji je ubio svoje troje djece pa sebe, ljudi su od juče ostavili preko 400 komentara u kojima se obračunavaju sa njim. Obračun sa mrtvim čovjekom preko društvenih mreža morbidan je na više načina, ali, na kraju, to je samo projekcija društva u kojem živimo. Društva zakašnjelih reakcija i kukavičluka.

Nakon što je troje djece ubijeno, brojni su se našli pozvani da daju svoj sud i nisu se libili da ga skrešu u "fejsbuk lice" mrtvom čovjeku. Jedni su mu poručili da je bio psihopata, drugi su osudili njegov čin, ali uz poruku da imaju razumjevanja za to što je ubio svoju djecu i sebe jer ga je žena, navodno, ostavila sa troje NJIHOVE djece. Naravno, tu su i treći, dežurni "policajci za majke", koji su vrlo jasni - za sve je kriva "loša majka i kurva koja je ostavila svoju djecu".

 

Ovih trećih, po pravilu, uvijek je najviše. I za to nije samo krivo patrijarhalno društvo u kojem živimo - ulje na vatru dolili su brojni mediji koji su o ovom događaju izvjestili ističući kako je otac odlučio da ubije djecu i sebe zbog toga što ga je "žena ostavila samog sa djecom". Slučajno ili ne, drugu stranu priče, koja se pojavila na društvenim mrežama, a prema kojoj je žena otišla u inostranstvo zbog toga što je muž fizički zlostavljao i što je ona morala da zarađuje novac za izdržavanje svoje djece, mediji nisu prenijeli.

Isto je bilo i u slučaju trebinsjkog "bombaša", koji je držao svoje dvoje djece kao taoce i prijetio da će se raznijeti zajedno sa njima ako mu se ne vrati žena koja ga je ostavila nekoliko dana prije toga - zbog nasilja koje je, po ko zna koji put, vršio nad njom. Djeca su tada spašena zahvaljujući hrabrosti svog djeda, a društvene mreže i portali bili su preplavljeni komentarima u kojima je žena kriva za sve. Kriva što je njen muž htio da ubije njihovu djecu?

No, suština ove priče nije u tome ko je kriv. Poenta je da se ovakvim situacijama uvijek ispostavi da su postojali oni koji su znali da se nasilje dešava. Oni koji su bili svjesni da djeca snose posljedice lošeg odnosa svojih roditelja. Ali nisu učinili ništa da pomognu. Nisu učinili ništa da spriječe jezive situacije u kojima djeca budu ubijena, a ako, pukom srećom, prežive, u sebi vječno nose traume.

Suština je da su oni koji reaguju rijetki, a da su od njih neuporedivo brojniji pasivni posmatrači koji hrabro dižu svoj glas samo onda kad je sve završeno. Kad nema povratka.

A to su isti oni koji ćute i kada im država uništava život. I njihov, i tuđi. Oni, umjesto pobune, iza svojih tastatura strpljivo čekaju da država umre, pa da se i sa njom obračunaju virtuelnim licem u lice.

Close