KLINAC IZ GETA - S osmijehom roka umire naša mladež

KLINAC IZ GETA – S osmijehom roka umire naša mladež

Koliko čovjek mora da bude jak da opisuje zadnje sate svoga djeteta? I udarce koji njega više bole nego Davida. Koliko roditelj mora biti jak da svaki put kroz opise teškog umiranja njegovog sina osjeti šake i noge na vlastitim mesu?

Piše: Leona/Buka

Kolodvorsko mirno predvečerje.

Kao da se u ljude uvuče neka smirujuća melankonlija kada sunce tone daleko iza brda. Žamor okolnih kafića para pokoji zvuk s razglasa.

Dvije Španjolke. Prilaze i pitaju me govorim li španjolski.

Nakon potvrde mog neznanja preleze na nemušt engleski praćen gestikulacijom rukama i nogama.
Pitam ih protokolatno: Where are you going?
Mašu odrično rukama. Ne putuju. One su doputovale.

Nakon smijeha koji je svojstven onim trenucima kada se ljudi ne razumiju ali kliknu očima i osmijehom, skužim šta me žele pitati: Je li grad siguran, jer one ne bi išle ni taxijem niti busom. One bi šetale do svog hotela.
Grohotom se nasmijem i u čudu ih gledam. Čudno mi bi to pitanje.
Siguran?

U kojoj vremenskoj dimenziji ove žive, pomislim.
Čuj je li siguran?! Objašnjavam im da sam začuđena pitanjem - naravno da je siguran. Pitam ih da li je u španjolskim gradovima sigurno šetati.  Vele, u nekom kvartovima samo ti Bog može pomoći ako se usudiš na šetnju. Postajem sve začuđenija. Opremim ih optimizmom i pošaljem u šetnju. Sigurnu.
Odoše nasmijane, pomalo posramljene, vjerujući u moju procjenu.

Vraćam se mirno za svoj kompjutor na stolu, čitam vijesti.
Tamo me zapljusnuše riječi iz usta oca Davida Dragičevića, mladića koji je prema mnogim navodima brutalno pretučen i ubijen u Banjaluci.
Onoj Banjaluci što je za mene nekad bila simbol urbanosti u BiH? Simbol mjere grada.

Onom gradu kojeg sam smatrala svojim, ničim izazvana.

Tom gradu koji miriše na septembatske korake.
Septembri su najljepši u Banjaluci. Hiljade nijansi umirućeg ljeta stope se u akvarele Vrbasa.

Tko li može zamisliti da se iza tolike ljepote ljudi i grada na rijeci čovjek može osjećati nesigurno.
Jesu li nam možda nafilali mozak vladajući da se nemamo čega bojati?

Ili još nosimo u sebi sigurnost onog doba prije devedesetih kad su prvoškolci hodali po nekoliko kilometara pješice do škole. Kad mi je tata rekao da ako mi pobjegne bus i ostanem na kolodvoru samo tražim očima policajca i stanem blizu njega.

Proparaše mi s kompjutora oči i uši riječi oca pokojnog Davida Dragičevića koji opisuje ozljede na tijelu svoga sina.
Koliko čovjek mora da bude jak da opisuje zadnje sate svoga djeteta? I udarce koji njega više bole nego Davida.

Koliko roditelj mora biti jak da svaki put kroz opise teškog umiranja njegovog sina osjeti šake i noge na vlastitim mesu?

Ili je i on umro onog dana kada je ubijen njegov sin?

Samo čovjek koji je umro a naizgled je živ može biti tako hrabar.

Ili je David oživio u njemu i opisuje krvnička iživljavanja na svom mladom tijelu da boli svakog tko sluša?

Svaki udarac osjetiš do koštane srži.

Osjetiš kako se gušiš u kanalizaciji. Daleko si a gušiš se.
Ne znaš tog dečka, a gušiš se.
Ne znaš ni taj grad kojeg pamtiš po mirisu Vrbasa i nekim tamo razglednicama sjećanja a gušiš se.
Pa se sjetim dvije Španjolke s ruksacima. Jesam li im dala dobru informaciju?

Posramila ih što upitaše je li grad siguran za šetnju.
Kuda sam ih poslala? Možda iza slijedećeg ugla nalete na oči krvnika koje ih vrebaju iz mraka.
Možda ih baš u ovom trenutku neko trpa LSD-om kao alibijem i guši u nekoj kanalizaciji ili rijeci.

Da sutra u novinama osvane vijest: Dvije narkomanke iz Španjolske pokrale nečiji stan i skočile u Savu. Ili su se poskliznule i zadobile teške tijelesne ozljede. Uglavnom je naglasak na to da su narkomanke. Kod nas se svakoj žrtvi sudi njenom životu, po mogućnosti dobro nadoda i začini, a ne počiniteljima.

Prvo ti pročešljaju djedove i pradjedove greške, pa sve ostalo. Umore se dok dođu do potencijalnih ubojica. Narod smo predrasuda.

Logika kao i kod službenog propćenje o okolnostima smrti Davida Dragičevića.
Proglasi nekog narkomanom i lopovom, ubij Boga u njemu i zataškaj. Nesretan slučaj, zatvoren slučaj.
Jer nisu tvoja djeca.
Jer te ne bole njihove modrice.
Jer si siguran u sigurnost. Pa nas čuva naša milicija
Samo, ko će nas od njih samih zaštititi.

Došlo neko drugo vrijeme...
Vrijeme prividne sigurnosti. A ona je opasnija od rata.

U njoj ginu i krvare oni bez puški, oni koji prebiru prstima po gitari.

Oni na fakultetima. Oni koji su najsvijetlija točka naše budućnosti.
S osmijehom rock-a umire naša mladež.

A David priča ustima svoga oca...

Close