Kratka priča jedne babe – Zašto sam ostala kriva

Kratka priča jedne babe – Zašto sam ostala kriva

„I majka i ćaća su mi umrli pravi, a, evo, ja sam se iskrivila. Znaš šta je bilo?“, započinje bez pitanja priču osamdesetšestogodišnja baba koja je cijeli život provela u jednom hercegovačkom selu.

Bez pogovora i pitanja prihvatila je davno svoje mjesto, tradicionalno dodijeljeno svakoj ženi na ovim prostorima - mjesto u kući i na njivi uz obavezu da rađa, da radi, da kuva, da sprema, da pere, da se smije umjereno, da dočekuje, da ispraća, da bude ponizna, da poštuje, da ne traži previše poštovanja, da ne pita, a uvijek odgovara, da se previše ne žali ni na šta, da se ne smije čak ni udariti, slučajno, nespretno...

"Ja kad sam se udala ovdje, ja sam ti se slomila dobro. Pala i udarila se. Ali nisu me smjeli niđe voditi, ni doktoru, ni niđe. Krili su me u sobu da niko ne vidi da mi je išta bilo. Kad bi neko doš'o i pit'o đe je mlada, mene bi krili i rekli eno je gore ili nešto radi ili šta ti ja znam. Đe ćeš reći da sam se slomila, sramota je bilo da mladoj išta fali. I tako je to ostalo, ja sam tad nešto slomila, nisam ništa liječila i otad sam kriva.“

"Eto, tako je to bilo", završava.

Nije bitno koja je ovo baba, niti u kom je to hercegvačkom selu bilo. Nije ni bitno kada se sve tačno dogodilo. Ovako je bilo u svim selima, u svim vremenima, sa svim babama. Tradicija da se ženi zna mjesto izmijenila se danas u odnosu na period kada je ova baba bila djevojka. No, i danas se ženi ovdje zna mjesto, zapravo, poželjno je da svaka zna svoje mjesto i ono što se od nje očekuje. Pravila su, doduše, malo manje rigorozna i ljepše upakovana. Tradicija nalaže da se neke žene nikada u svom životu ne zapitaju jesu li zaslužile koje pravo više.

Close