Kružni tok - zvanična maskota sedmog oktobra

Kružni tok – zvanična maskota sedmog oktobra

Ništa ovog ljeta ne vidjesmo od onih prijašnjih asfaltiranja, pogona, parkova… Cvijanovićeva i Dodik slomiše se otvarajući kružne tokove, a jedan takav, uz predivne zvižduke zvaničnicima, otvoren je i u Sarajevu. Javnost se razočarana pita: zar je kružni tok sve što je od vaših obećanja ostalo…

Piše: Ozren Kebo/Analiziraj.ba

Četrdesetak dana uoči izbora na sceni imamo uobičajenu sezonsku konfuziju. Svake dvije godine, kao uoči kakvog derbija, razvija se posebna atmosfera, nepodnošljiva sinteza nerealnog optimizma i stvarnih političkih sukoba.

Albin Zuhrić, saradnik portala analiziraj.ba, u posljednjem tekstu kaže: „Vlast je periodična, i stranke koje imaju iskustva i razumiju da će nekada biti vlast a nekada opozicija, spremne su i za jedno i za drugo…“

Tako bi trebalo biti u normalnim demokratijama. Međutim, Zuhrićeva konstatacija otvara bitno pitanje. Da li je ovo kroz šta Bosna i Hercegovina prolazi posljednjih godina, pogotovo posljednjih mjeseci, normalna demokratija? Zanimljiv je društveni eksperiment provući spomenuto pitanje kroz tri ovdašnje političke teritorije, pokušavajući preko tog univerzalnog pravila usput ocrtati dominantne predizborne strategije najvažnijih stranaka u zemlji.

Svi strahovi Milorada Dodika

Ni kod koga strah od gubitka vlasti i nerazumijevanje pravila o kojem piše Zuhrić nisu tako prisutni kao kod predsjednika Republike Srpske. Milorad Dodik ovo ne shvata kao predizborno nadmetanje, nego kao borbu na život i smrt. Kompletnu opoziciju, nevladin sektor i građansku scenu u manjem entitetu optužuje da su američki igrači, zaboravljajući da je godinama on bio baš to – pouzdani čovjek Zapada, doveden voljom i sredstvima globalnog igrača broj jedan.

Za njega odlazak s vlasti nije stvar redovnih i civiliziranih političkih ciklusa, nego pitanje opstanka i slobode. Svjestan da bi prije Dragana Čovića mogao doživjeti reprizu slučaja Sanader, on je u odbranu pozicije upregao sve raspoložive resurse: budžet, helikopter, entitetske i srbijanske medije, karikaturalne analitičare, Matu Đakovića

Pitanje je, međutim, da li mu je išta od toga potrebno. Srećom po njega, Dodik ima najkrotkiju opoziciju. Oni već godinama igraju na njegovom terenu i po njegovim pravilima. Dva puta su poslušno prihvatili njegov spin, uoči lokalnih izbora priču o referendumu, a uoči ovih predstojećih onaj skandalozni izvještaj o Srebrenici. Iz svih njegovih izjava, nastupa i napada jasno je da se on više plaši Davora Dragičevića i potencijala izniklog iz bola ožalošćenog oca nego kompletnog Saveza za pobjedu.

Tu postoje tri moguća tumačenja. Jedno je da niko nema hrabrosti suprotstaviti se dominantnom nacionalističkom diskursu koji tako sirovo i uspješno promovira entitetski predsjednik. Drugo je tumačenje da nije u pitanju nedostatak hrabrosti nego izostanak želje da se istinski dođe na vlast. Stanje u ovom entitetu je tako teško i toliko beznadežno da je neuporedivo ugodnije biti opozicija i kritizirati vladajuće strukture nego zasjesti u premijersko-predsjedničke fotelje i gasiti neugasive požare koje je godinama raspirivao SNSD. Potencijalno treće tumačenje, da se u svakom od lidera Saveza krije mali Milorad ovaj put nećemo ozbiljnije tretirati, iako se ti lideri, na čelu s Mladenom Ivanićem, žestoko trude da i ovu verziju opskrbe validnim argumentima.

Tako se, ponovimo, na kraju stiče utisak da je Dodiku veća prijetnja David Dragičević nego što su to Vukota Govedarica, Mladen Ivanić, Branislav Borenović… Ako su i promijenili ime, pobjednički mentalitet nije im jača strana.

Kompaktni život Dragana Čovića

Na teritoriji pod kontrolom Dragana Čovića stanje redovno. Ovaj političar zaokružio je sve najvažnije karike vlasti: ima finansije koje kontrolira, ima svoje medije, monolitne i besprijekorno poslušne, zatim ima svoj diplomatski kor, čak i svoju opoziciju i njegov život fakat bi bio Švicarska da nije – Željka Komšića. Čovićev teritorij u pogledu demokratskih uzusa, transparentnosti političkih procesa i finansijskih tokova jedan je od evropskih specifikuma. Nigdje toliko vlasti jednog čovjeka i nigdje tako uspješne proizvodnje arhineprijatelja („političko Sarajevo“, Bošnjaci, građanska opcija). Sve je to sažeto u novinarskoj rečenici koja ne dozvoljava ni minimalne devijacije: „Politički pluralizam hrvatskog naroda u BiH danas je moguć isključivo unutar HNS-a. Sve politike koje izlaze iz tog okvira, u sadašnjem ustavnom ustrojstvu BiH, za Hrvate nisu prihvatljive…“ Ako vas je ova programska prijetnja podsjetila na SKJ i njegov demokratski centralizam – da, u pravu ste. To je to…

Raspad sistema Bakira Izetbegovića

U Sarajevu i pripadajućim kantonima – tradicionalno najveća gužva. Konkurencija garantira žestoku borbu na više frontova. Ali još važnije, prisutna je politička zrelost. To što se Dodik danas zgražava nad činjenicom da pojedini politički subjekti hoće da ga smijene s vlasti, Sarajevo je preboljelo prije dvije decenije. Davno su prošla vremena kad je Alija Izetbegović, šokiran, izjavio da ova naša opozicija jedino na šta misli i jedino do čega joj je stalo – borba je za vlast i osvajanje pozicija. Kad je ta izjava u vodećim magazinima propisno ismijana i kada su u SDA shvatili da to i jeste smisao postojanja opozicije, moglo se krenuti dalje, u razvoj demokratskih procesa, s punom sviješću da je tom epizodom Sarajevo konačno preboljelo političke rubeole i da svi zainteresirani rahat mogu krenuti u borbu za vlast.

Danas se ta borba odvija na nekoliko frontova. SDA kao vodeća stranka već je mjesecima u rasulu, što se sada s manje ili više uspjeha pokušava nazvati čišćenjem vlastitih redova. Međutim, o čišćenju neke stranke možemo govoriti tek kad je to (pro)aktivni čin, dakle, dio svjesne namjere, a ovdje ipak govorimo o posljedici, rezultatu, a ne o namjeri. Nije njih stranka otjerala u procesu čišćenja, nego su samoinicijativno otišli usljed ideološko-kadrovsko-finansijskih razdora.

Svako slabljenje vodeće stranke u Bošnjaka znači istovremeno i jačanje opozicije. Bakir Izetbegović je, svjestan tih procesa, u nedavnom obraćanju jednim udarcem pokušao opaliti dva protivnika, optuživši Fahrudina Radončića za nedosljednost, a SDP i Denisa Bećirovića za populizam. Ovo za SBB nije nikog iznenadilo, ostaje vječna dilema je li Radončić opozicija ili vlast, ali SDP ima puno pravo i na populističkog kandidata jer – moramo li podsjećati – populizam kao politički i posebno predizborni metod nije patent Stranke demokratske akcije. Kao što Izetbegović ciljano ulijeće na lijevi teren, slaveći Igmanski marš i ispotiha rehabilitirajući najvećeg sina naših naroda i narodnosti, tako i Bećirović zalazi na njegov prostor Sutorinom i drugim populističkim delicijama. Sa SDP-om postoji drugi problem: politička anemija. Kao da se još nisu oporavili od afera i unutarstranačkih sukoba, a ni bivši lider Zlatko Lagumdžija nije baš pripomogao onim pseudopokajničkim pismom u kojem je sve svoje greške priznao tako što je za njih optužio – sadašnje rukovodstvo i šire članstvo SDP-a.

Ono što je Željko Komšić Čoviću, to je Boriša Falatar Komšiću. (Ne)očekivani atomski slijeva, ili preciznije – centra, koji bi mogao pomrsiti račune. Međutim, sve do sada viđeno upućuje na zaključak da ni Falatar ni Naša Stranka nemaju političkog, finansijskog, a ni logističkog kuveta za ozbiljniju predizbornu strategiju. Što se tiče Fahrudina Radončića, iako ga nekolicina novinara te intelektualaca vidi kao svježu snagu i lidera koji će Bošnjake i Bosnu uvesti direktno u Evropsku uniju, teško je očekivati da vođa SBB-a kraj Bećirovića i Šefika Džaferovića može opravdati Avazovo povjerenje. Ali da ne prognoziramo…

Nešto drugo zabrinjava. Država, entiteti, kantoni i općine grandiozno stagniraju. Ništa ovog ljeta ne vidjesmo od onih prijašnjih asfaltiranja, pogona, parkova… Cvijanovićeva i Dodik slomiše se otvarajući kružne tokove, a jedan takav, uz predivne zvižduke zvaničnicima, otvoren je i u Sarajevu. Javnost se razočarana pita: zar je kružni tok sve što je od vaših obećanja ostalo…

Objektivno govoreći – jeste. Posljednje četiri godine samo se vrtimo ukrug, tako da su ta svečana otvaranja savršena slika onog što nam se događa. Predlažemo kružni tok za zvaničnu maskotu predstojećih izbora. Ili to, ili palica za mlaćenje novinara.

Close