Neprijatelji

Neprijatelji

Naše savremeno društvo dostojno je prezira, koliko je i glupo. Šta je odsustvo javnog mnijenja? To je ravnodušnost prema pravdi, istini i bilo kakvom osjećaju duga. Ravnodušnost prema svemu neophodnom. Cinični prezir prema razmišljanju i ljudskom dostojanstvu. (A. S. Puškin prema: Andrej Tarkovski, Martirologijum, 3.2.1974.).

Piše: Igor Maglov/Peščanik

Gledao sam prekjuče, zgrčenog srca, slike iz mog studentskog grada Banjaluke. Nemilosrdnu policiju, poslatu od strane korumpirane vlasti koja je opstala poslije izborne krađe u oktobru, kako nasrće na nenaoružan narod, koji od marta protestuje zbog ubistva Davida Dragičevića.

Vlast Republike Srpske na čelu sa Miloradom Dodikom (bez obzira na to što je on sada srpski član Predsjedništva BiH), Željkom Cvijanović, predsjednicom RS, Draganom Lukačom, ministrom unutrašnjih poslova i Igorom Radojičićem, gradonačelnikom Banjaluke pokazala je prekjuče svoje pravo lice.

Lice je to bestidno, zlo, nezajažljivo. Lice koje izaziva mučninu i prezir.

Potpomognuti režimskim medijima satanizovali su prethodno porodicu ubijenog mladića i sve ljude okupljene oko grupe Pravda za Davida, i potom sačekali rimokatolički Božić, neradni dan u većem dijelu Evrope i svim stranim predstavništvima u BiH, da pošalju policiju i specijalce na narod. Pritom su uhapsili roditelje ubijenog mladića, više članova grupe i nekoliko opozicionih političara i novinara. Protestujući narod je rastjerivan sa svih trgova, da bi se na kraju sabio oko hrama Hrista Spasitelja u samom središtu grada. Hram je bio zaključan.

U međuvremenu je trg na kojem su građani mjesecima protestovali i nazvali ga Davidov trg pometen od strane komunalaca i sa njega su uklonjeni svi znaci i simboli građanskog bunta. Vlast fizički sprječava približavanje trgu.

Da bi se bolje shvatio prekjučerašnji banjalučki ”krvavi Božić”, podsjetimo se pozadine priče.

Sve je, u suštini, uzrokovano na ovaj ili onaj način predizbornom kampanjom za minule izbore u oktobru 2018.

Predizborna bitka trajala je još od opštinskih izbora 2016. sa nesmanjenom žestinom. Zbog sve većeg ekonomskog propadanja vlast se po prvi put zabrinula za sopstvene pozicije i odlučila da ”zapuca” iz najteže artiljerije. A onda se potkraj zime, u martu nešto dogodilo.

Jedne večeri je nestao David Dragičević. Očajna porodica se oglašavala po medijima. D. je, navodno, prije nestanka slao uznemirujuće poruke. Nekoliko dana kasnije, na ušću jednog gradskog potoka u rijeku Vrbas pronađen je D. Gdje je bio do tada, kako je završio u potoku i umro – pitanja su bez odgovora.

Uprkos svojoj uobičajenoj nespretnosti i sporosti, ovim povodom su se veoma brzo oglasili visoki policijsko-kriminalistički službenici i smrt D. označili kao nenasilnu. Mrtvom mladiću prebačeno je da je narkoman (imao je dredove, što nije pomoglo opštem utisku kriminalističkih stručnjaka); na pres-konferenciji je rečeno kako je pokojni D. učestvovao u tuči, opljačkao jednu kuću u Banjaluci i potom, vjerovatno pod dejstvom narkotika, sa mosta pao u potok i udavio se.

Od trenutka kada je ova egzotična teorija izrečena javljaju se sumnje u istinitost policijskog izvještaja. One dolaze najprije od strane porodice nastradalog mladića, a potom se u čitavu priču uključuju građani Banjaluke, koji osjećaju da se nešto ”desilo” – vlast se nikad toliko hitro ne bavi zločinima i kriminalom.

Javnost će tek kasnije dobiti na uvid fotografije sa ponovljene obdukcije, na kojima se vidi izmučeno mlado tijelo, polomljene vilice izbijenih zuba, natečenog lica sa modricama i povredama po čitavom tijelu. Smrt je, prema izvještaju mog bivšeg profesora, sudskog patologa, nastupila ”zadesno”, a na tijelu nije našao značajnijih ”većih povreda”. Samo prikazane fotografije, u zaista lošoj rezoluciji, protivriječe njegovom izvještaju. I da bi se to shvatilo nikom nije potrebna diploma medicinskog fakulteta.

Na tim fotografijama se takođe vidi telo koje ne izgleda kao da je 6 dana plutalo u potoku.

Kako policijskom izvještaju ne vjeruje niko, narod počinje da se svakodnevno okuplja na Trgu Krajine, protestuje protiv vlasti i zahtijeva istinu. Pokret Pravda za Davida prerasta u masovni pokret. Režimski mediji pokušavaju da diskredituju nastradalog mladića i njegovog oca, te da ”dešavanje naroda” prikažu kao djelovanje opozicije i pokušaj stranih tajnih službi da sruše trenutnu vlast. I vaskoliko srpstvo.

Uprkos tome, protesti i dalje traju i šire se. Davidova smrt ujedinila je, čini se, čitav region, i vlast je počela da pokazuje znake panike.

Događaji koji su uslijedili nakon Davidove smrti razotkrili su ružnu, crvljivu političku realnost u kojoj obitavaju ne samo stanovnici grada Banjaluke ili Republike Srpske – to je realnost čitavog regiona. Odjednom, stanovništvo je postalo svjesno korupcije, bahatosti, nepotizma, nasilnosti i bezočnosti vladajućih struktura, koje su nam svima ukrale preko 15 godina života.

Matematika je čudna stvar: SDS, nacionalistička stranka, koja je danas u opoziciji, bila je na (apsolutnoj) vlasti svega 6-7 godina. Većinu tog vremena trajao je rat. Današnja vladajuća partija, podržavana od raznih koalicionih partnera na vlasti je sa prekidima oko 15 godina. Od toga ”u komadu” oko 13. U toku tog perioda, vladajuća partija SNSD prošla je preobražaj od liberalne, proevropske ljevičarske partije do bastiona najgoreg nacional-šovinizma. Proračunatim i nezakonitim potezima (mitom i političkim ponudama) uništili su najjače opozicione partije, uzeli medije pod apsolutnu kontrolu i započeli period meke diktature: još nisu počeli sa zvaničnim političkim procesima i otvaranjem logora za političke protivnike ili egzekucijama, ali to je jedino što još nedostaje.

Uz to, veliku podršku i dodatne glasove vladajućem režimu obezbjeđuje i Srpska pravoslavna crkva. Umjesto da stane uz narod, u trenutku njegovog finansijskog i biološkog sunovrata, SPC je po ko zna koji put stala uz vlast i pokazala koliko joj je do naroda na koji se poziva stalo.

A taj narod je svakako u slobodnom padu. Očigledno je trebalo da jedan mladić izgubi život, da vlast tim povodom laže, pa da se svi odjednom probude iz otrovnog polusna u koji je čitavo društvo nacionalizmom i lažima uljuljkala sadašnja vladajuća elita.

Na kraju 2018. godine, jedina osoba koja je uspjela da artikuliše nezadovoljstvo i nesreću naroda je otac jednog ubijenog dječaka.

Bol i nesreća koja je zadesila ovog čovjeka dovela ga je u stanje očiglednog nervnog rastrojstva; on je, međutim, ostao stabilan i dostojanstven kada je riječ o nastupanju prema sistemu i državi. Ostao je pošten i čist, iako je veoma privlačan opoziciji; ostao je onaj nacijom neopterećeni Srbin, ranjen u proteklom ratu, a otvoren prema svima i svakome; grupa okupljena oko ubijenog Davida je ostala takođe dostojanstvena, nenacionalistička.

Davor Dragičević, Krajišnik, tako je pokrenuo revoluciju u Bosni i Hercegovini: pobunio se protiv države koja je u svojoj bahatosti ubila jednog, prije svoje smrti beznačajnog, bezopasnog dječaka – koji je njemu sve i svja: sin.

David je simbol svih nas: on predstavlja naše ubijene nade, očekivanja, želje, snove. Davor je najhrabriji među nama: podigao je glas i pesnicu protiv tiranije sa kojom većina sarađuje, voljno ili nevoljno.

Tog i takvog Davora, ratnog vojnog invalida i oca ubijenog mladića, MUP RS je uhapsio, a nedugo zatim i njegovu suprugu Suzanu, mati ubijenog Davida.

I potom su počeli nemiri.

Gledajući slike iz meni nekad dragog grada, u kojem još uvijek živi dosta ljudi koje volim, kroz čitavo moje biće su prostrujali ogorčenost, beskrajna tuga i srdžba.

Gledajući kako policija, koju optužuju da je učestvovala u otmici, ubistvu i prikrivanju ubistva mladog Davida, hapsi njegove roditelje, sjetio sam se jedne poeme Pabla Nerude. Zove se Neprijatelji i zahvalan sam prijatelju Filipu što ju je ad hoc preveo na naš jezik:

Tražim kaznu!

Donijeli su ovamo svoje puške pune baruta,
naredili su nemilosrdno istrebljenje;
ovdje su našli narod koji je pjevao,
narod povezan dužnošću i ljubavlju;
vitka je djevojka pala sa svojom zastavom,
a nasmiješena mladež se ranjena spustila kraj nje,
dok je narod u čuđenju gledao kako mrtvi padaju
u bijesu i žalosti.

Tada, na tom mjestu, gdje su padali ubijeni,
zastave su spuštene, kako bi se umočile u krv
i ponovo podigle pred ubojicama.
Za te mrtve, naše mrtve, tražim kaznu.
Za one koji liju krv za domovinu. Tražim kaznu.
Za vođu koji je naredio ovu smrt. Tražim kaznu.
Za izdajnika unaprijeđenog zbog tog zločina. Tražim kaznu.
Za onoga koji je dao naredbu za agoniju. Tražim kaznu.
Za one koji su branili zločin. Tražim kaznu.

Ne želim da mi pruže ruku umočenu u krv. Tražim kaznu.
Ne želim ih kao ambasadore, ni tihe u svojim domovima;
želim vidjeti da im se sudi, na ovom trgu, na ovom mjestu.
Želim kaznu.

Close