Novokomponovana škola izvještavanja

Novokomponovana škola izvještavanja

Moralo se jednom i to desiti. Da se, poslije višegodišnjeg obezvređivanja novinara i novinarske profesije na razne načine, medijski uradak i doslovno prenošenje izjave bez trunke razmišljanja, ali sa puno nadobudnosti, obije o glavu vlasti i to baš onome ko je novinare do sad najmanje ponižavao.

Foto: Izvor

Piše: Marija Milić/Izvor

Na stranu da li bi neki drugi predsjednik Vlade prije ili poslije sadašnjeg, govoreći o liječenju onkoloških bolesnika, na taj način to rekao, ali je činjenica da prije desetak godina niti jedan novinar, iz poštovanja prema bolesnim ljudima, ne bi doslovno prenio njegovu izjavu. Kojom se, vjerovatno iz neznanja i nesmotrenosti i bez konsultacija prije obilaska Kliničkog centra sa onima koji poznaju materiju, vrijeđaju bolesni ljudi i umjesto izlječenja govori o posljednjim danima života.

Uvijek je bilo ljudi koji verbalno nisu dorasli funkcijama koje obavljaju, ali je sve ono što čini javnost u zbiru bilo koliko-toliko zdravo.

Novinari nisu daktilografi. Novinar je, bar bi trebalo tako da bude, osoba koja je u stanju da promišlja i zaključi da li, bez obzira na to ko je rekao, nešto uopšte može ili smije da se emituje. I da, bez obzira na to da li je njegova medijska kuća naklonjena vlasti ili opoziciji, postoji i nešto što se zove etički kodeks i svijest o posljedicama objavljenog sadržaja.

Htjeli to priznati ili ne, premijer Republike Srpske prekjuče je, pred kamerama i diktafonima, uvrijedio onkološke bolesnike. Da novokomponovana škola izvještavanja sa događaja po kojoj je vlast UVIJEK i bez imalo sumnje U PRAVU nije izgradila i u prvi plan stavila osobe nalik novinarima koje imaju površno znanje, mnogo sujete i nimalo razmišljanja, ta izjava nikad ne bi ugledala svjetlo dana.

Time bi se mnogo učinilo i za pacijente i javnost, ali u konačnici – i za samog premijera.

Kad novinar izvještava sa događaja i o tome piše na društvenim mrežama, pogotovo ako i ime kuće prikači uz svoje, to se smatra relevantnom informacijom. Društvene mreže, osim uzaludnog piskaranja, i tome služe.

Starije kolege su, osobi koja je izvještavala, dobronamjerno sugerisale da je to što je, prenoseći doslovno misli vlasti koja je, jelte, uvijek u pravu, napisala nešto što – vrijeđa. Osoba je uzvratila nadobudnošću, ali bih prije nazvala to glupošću, poslije određenog vremena izbrisala tvitove i pobjegla na Fejsbuk da saopšti da je ne zanima ničije mišljenje i da mrzi savjete. Da svaki put pomisli, citiram, „Jedi go**a, ali pristojnost…“

Kako jedna lasta ne čini proljeće tako ni ovo ne bi bilo vrijedno pomena da nije riječ o katastrofalnoj uvredi javnosti i sunovratu novinarstva, koje se, naposlijetku, za sada, najviše obilo o glavu nesmotrenom premijeru.

Iz poštovanja prema bolesnicima, izjavu neću doslovno citirati. Zbog njene medijske kuće, bar za ovaj tekst, nebitno je i ime, bar joj tako radno mjesto kaže, novinara.

Ko želi da čuje i vidi, sve je javno, dostupno i savršeno jasno – na rubu smo moralne propasti.

Close