„Ova kriza nam daje prostor za razmišljanje“

„Ova kriza nam daje prostor za razmišljanje“

Zaustavite se, razmišljajte, izdržite. Njemačka filozofkinja Svenja Flaßpöhler ohrabruje ljude da iskoriste trenutnu situaciju. Korona-kriza je, smatra, prilika za preispitivanje biti potrošačkog društva.

Svenja Flaßpöhler

Svenja Flaßpöhler

Autori: Thorsten Glotzmann, Nadine Wojcik/DW

DW: Gospođo Flaßpöhler, nismo se rukovali. Kultura pozdravljanja i način na koji se međusobno susrećemo su se promijenili. Kako to možemo nadoknaditi?

Svenja Flaßpöhler: Ne znam može li se to uopće nadoknaditi. Mi se nalazimo na početku iskustva koje vjerojatno nikada nećemo zaboraviti. Pri tom je veoma interesantno da se blizina, solidarnost i briga obično iskazuju zagrljajem ili ponudom nekome da uđe u vašu kuću. Sve se to sada zapravo preokreće. Taj preokret je za sve nas težak – i to je dobro.

U povijesti čovječanstva oduvijek su postojale epidemije, poput kuge u Srednjem vijeku ili španjolske gripe 1918. godine. U kojoj je mjeri ovaj virus svojevrsni stres-test za društvo?

Prvo što mi pada na pamet je knjiga „Nadzor i kazna" Michela Foucaulta. Taj francuski povjesničar i filozof dubinski je proučavao pojavu kuge na početku 17. stoljeća i vjerovao da je za borbu protiv takve bolesti potrebno više od medicinskih mjera.

Ovo je zapravo uprizorenje discipliniranog društva, jer smo razdvojeni, podijeljeni, nadzirani i kontrolirani. To trenutno doživljavamo: svi prostori našeg kretanja, poput kazališta ili javnih prostora bit će zatvoreni. Više se ne sastajemo. Ugurani smo nazad u svoj privatni prostor.

U kojoj mjeri nam ova kriza pokazuje slabosti našeg gospodarskog sustava?

Nevjerojatno jasno. Padaju mi na pamet napetosti između produkcije i reprodukcije na koju od sedamdesetih ukazuje feministička filozofija. U povijesti se oduvijek proizvodnja stavljala iznad reprodukcije. A reprodukcija – sve ono što uglavnom rade žene koje za to nisu plaćene – odvijalo se u pozadini.

Sada shvaćamo koliko je važno brinuti se, pomagati i njegovati. U isto vrijeme shvaćamo i to koliko je čitav naš sustav dizajniran za potrošnju i proizvodnju, a s ciljem održavanja tog beskrajnog toka. Sada shvaćamo koliko je krhak ovaj kapitalistički sustav i da bi možda trebali ponovo razmotriti tu hijerarhiju.

Realno gledajući klimatska kriza je mnogo veća prijetnja od koronavirusa. Ipak, ova zdravstvena kriza shvaća se puno ozbiljnije. Zašto je to tako?

Sagledavanje te dvije krize zajedno dovodi do otrežnjujućih zaključaka: u ovom trenutku od nas se traži da pokažemo solidarnost sa starijim osobama. Kad je riječ o klimatskim promjenama situacija je obrnuta: mladi ljudi traže solidarnost od starijih s ciljem sprečavanja buduće katastrofe.

Razlika je u tome što sada imamo akciju širom svijeta protiv jednog neprijatelja, ovog virusa. Njega u onoj drugoj krizi nema. Ali vidimo da se svijet, ako to hoće, zaista može mobilizirati.

Pri tom ne bi trebalo padati u naivni optimizam. Mora se biti svjestan toga da su gospodarstva, a time i radna mjesta, ugroženi. Ne želim ni zamisliti što bi se dogodilo ako bi se poklopili preopterećeno zdravstvo i recesija. Tada bi bilo zaista politički opasno.

Može li iz svega ovoga izaći i nešto pozitivno?

Ova kriza i zastoj predstavljaju svojevrstan prostor za razmišljanje koji nam je dat. Ne bih sada išla tako daleko pa da kažem: potrebni su nam antikapitalistička borba i velika revolucija. Ali, naravno da možemo preispitati pojedinačne elemente ovog sustava, one o kojima se već dugo raspravlja.

To podrazumeva rad od kuće, veću fleksibilnost i kompatibilnost s obitelji. Neoprostivo je to što su neke institucije i neki poslodavci i dalje protiv toga, i smatraju da moraju nadgledati svoje zaposlene. To uopće nije u skladu s vremenom.

Smatram i da je dobro iskustvo to što je naše potrošačko ponašanje ograničeno i što smo ponovo upućeni sami na sebe. Svi intuitivno znaju da potrošnja nakratko stvara poticaje, ali to nije ono što dugoročno povezujete sa srećom.

U ovoj krizi mogli bismo se filozofski osvrnuti i na koncept sreće. U antičkom shvaćanju sreće moral igra važnu ulogu: samo moralni život je dobar život.

Želio bih na ovom mjestu spomenuti onu čuvenu izreku francuskog matematičara i filozofa Blaisea Pascala: „Sva čovjekova nesreća proistječe iz njegove nesposobnosti da bude sam u prostoriji." Kako se možemo nositi s dosadom izolacije?

Filozofski gledano nije samo Blaise Pascal, nego je i Martin Heidegger inzistirao na tome da bi čovjek samostalno trebalo pronaći svoj put. Tada zabrinutost za vlastito postojanje postaje najvažnija briga. A tu zabrinutost osjećamo u trenucima egzistencijalne izloženosti ničemu, kako to Heidegger kaže. Tako u ovim veoma tihim trenucima, dok sjedimo sami u sobi, postajemo svjesni svoje nesposobnosti: okruženi smo smrću koja nas čeka.

Hannah Arendt je međutim uvijek smatrala da društvenost, Vita Activa (aktivan život), izgleda sasvim drugačije. Da se radi o tome da politički zajedno djelujemo. Moram reći da mi se to više sviđa.

Može li dakle ova kriza promovirati povratak na ono što je zaista važno u životu?

Mislim da je sada jednostavno na nama kako ćemo se ponašati u ovoj krizi i koliko možemo iskoristiti ovu pozitivnu energiju. Ja sam prije svega vrlo optimistična osoba i zato potičem ljude da iskoriste ovu priliku i njene pozitivne učinke.

*Filozofkinja Svenja Flaßpöhler glavna je urednica „Filozofskog magazina". Od 2013. godine rukovodi međunarodnim filozofskim festivalom „phil.cologne", zajedno s Wolframom Eilenbergerom, Gertom Scobelom i Jürgenom Wiebickeom. Autorica je brojnih eseja i knjiga, uključujući i bestseler „Potentna žena. Za novu ženstvenost".

Close