Prstom u posao ili prstom na čelo?

Prstom u posao ili prstom na čelo?

Na hiljade ljudi iz Trebinja ne može da upre prstom u posao koji želi i da ga jednostavno dobije iako su se za njega školovali i usavršavali. Ne može jer, jasno je, ne pripadaju onima koji o tome odlučuju. Zato upiru prstom u čelo i napuštaju Trebinje. Zato svaki dan na posao putuju u Dubrovnik ili pakuju kofere za dalje.

Foto: Direkt

Istovremeno, gradonačelnik Trebinja Mirko Ćurić u zanosu poručuje policajcu iz Nikšića da će u Trebinju dobiti posao koji želi, samo neka dođe i izabere ga.

Od nikšićkog policajca Miloja Šćepanovića mediji su napravili heroja, jer je dao otkaz u MUP-u Crne Gore, zbog toga što nije želio da tuče svoj narod. Da je Miloje kojim slučajem odbio zadatak u Trebinju, od iste ove vlasti koja mu sada herojski nudi posao, dobio bi otkaz jer, znate, imati slobodu na izbor se ne prašta. U Trebinju je, sjetićete se, problem napisati i  fejsbuk status, ako on nije uparen sa zvaničim razmišljanjem jedne političke opcije.

Čime se može mjeriti količina licemjerja onih koji Miloja stavljaju na pijedastal, a prije samo godinu dana su pljeskali policajcima MUP-a RS koji su bezdušno udarali građane na Trgu Krajine u Banjaluci? Udarali su ljude koji su tražili pravdu za ubijenog mladića.

Pored toga što je bez zadrške obznanio kako se poslovi u Trebinju dobijaju, dakle, tako što neko samo odluči, gradonačelnik Trebinja je ismijao one koji su u sopstvenom gradu omalovažavani i marginalizovani godinama, koji su prinuđeni da ga napuštaju u potrazi za boljim životom, ili one koji su još uvijek tu, ali priliku da rade i zarade ne mogu da dobiju.

Gradonačelnik je, htjeli oni to priznati ili ne, stavio prst u oko i partijašima koji su na spisku za novi krug zaposlenja. Jesu li se mladi Ćurićevi partijski vojnici naljutili što bi Miloje Šćepanivić mogao da dobije posao preko reda? Što im je Miloje upao na stranački spisak u prioritete, baš sad pred izbore.

Šta osjećaju oni koji godinama u Trebinju skupljaju odbijenice? Šta osjećaju oni koji godinama slušaju obećanja kako će nešto biti? Kako se osjećaju oni koji nemaju volje da se prijave na konkurs, jer znaju da je svaki namješten. Šta osjećaju oni koji ne pripadaju nikome? Na kraju, kako se osjećate svi kada vidite kako je gradonačelnika ponijela atmosfera pa onako ushićeno nudi posao nepoznatom čovjeku, a vi ste godinama borite za egzistenciju? Gadite li se sami sebi što ste još u ovom gradu ili je ovo stvar ličnog osjećaja?

I nije ovdje uopšte stvar u Miloju, stvar je u onima koji aplaudiraju trapavoj izjavi gradonačelnika zarad dokaza da su patriote.

Close