Psiholog Aleksandar Milić za “Direkt”: Tinejdžer koji napravi zastrašujući eksces, ispoljava znakove i mnogo ranije

Već dva dana u Hercegovini je glavna tema maloljetnik iz Bileće koji je, kako je do sada utvrđeno, crtao skicu jedne trebinjske škole, planirajući napad na nju. Maloljetniku je Okružni sud u Banjaluci odredio jednomjesečni pritvor i on je već sporveden u Kazneno-popravni zavod u Banjaluci. Tim povodom razgovarali smo sa psihologom, koji inače i radi sa tinejdžerima, Aleksandrom Milićem. 

Sve je počelo navodno kada je maloljetnik iz Bileće na mreži TikTok prikazivao skicu trebinjske škole sa procjenom broja ubijenih, ranjenih i satnicom napada te okončanjem događaja samoubistvom. Nakon prijave, policija je u četvrtak veče uhapsila maloljetnika, a javnosti se obratila tek sljedeće jutro u 9.30 časova.

U međuvremenu, do ranih jutarnjih časova među roditeljima u Trebinju su kružile poruke upozorenja da svoju djecu ne vode u škole i vrtiće, jer se navodno na njih sprema napad. Budući da roditelji blagovremeno nisu imali zvanične informacije koje bi ih umirile i garantovale bezbjednost njihovoj djeci te omogućile da donesu racionalnu odluku, dio roditelja svoju djecu je ostavio kod kuće.

Psiholog Aleksandar Milić kaže da su djeca ili tinejdžeri koji u jednom trenutku ispolje neko agresivno ponašanje ili naprave neki zastrašujući eksces, znakove upadljivosti morali ispoljiti i ranije. Problem je samo, kaže Milić za Direkt, što to neko nije na vrijeme prepoznao. Porodica, dodaje on, uglavnom nije profesionalno pripremljena da prati takve situacije, ali zato bi stručne službe trebalo to da rade bolje. Njegova stručna poruka bi bila rad sa djecom na prevenciji, a ne isključivo represivne mjere i kritika.

Uspjeli ste da ispratite ovaj slučaj iz Trebinja. Kako iz pozicije nekoga ko duže vrijeme radi sa tinejdžerima Vi razumijete cijelu ovu situaciju?

Rekao bih da je u pitanju najprije nezrelost. Moguće je da je takva osoba već ranije ulazila u irealnost, odnosno u maštarije. Sigurno da bi se i ranije mogla primijetiti neka njegova izjava ili ispad. Obično ljudi u okolini na to ne obraćaju pažnju. U školi se može primijetiti devijantnost u nekim odnosima sa vršnjacima, njegovi kontakti, izjave i slično.

Inače, period starijeg tinejdžerstva je podložan i traganjem za identitetom. Može biti da osoba ima neku lošiju sliku o sebi, a ako je osoba introvertna i ćutljiva to mogu biti i dokazi. U traganju za identitetom često postoji potreba da se osoba istakne po nečemu.

Prema informacijama koje do sada imamo, maloljetnik je priznao da je napravio spornu skicu, ali je sve navodno pripisao šali. Kako Vama izgleda ovakav smisao za humor?

To je, već sam rekao, nezrelost, dakle, nemogućnost procjene i izjava i ponašanja. Osoba zove šalom nešto što je upadljivo, nešto što je izazvalo buru i strahove drugih ljudi. Može biti da osoba nije svjesna te izjave. U ovakvim slučajevima možemo da govorimo i o manjem stepenu socijalne inteligencije. Sa ovakvim osobama treba raditi preventivno i trebaju biti u centru pažnje stručnih službi škole. Dakle, bilo kakvo opažanje, nije to samo nemir ili neaktivnost, nego svako ponašanje na hodniku, na odmoru, pred školom, sa vršnjacima, u učionici i slično.

Kako škole mogu da se kvalitetno posvete praćenju rada i razvoja tolikog broja djece i da na vrijeme prepoznaju neku vrstu devijacije?

Mi imamo veliki nedostatak nedovoljne angažovanosti nastavnika da prate svako dijete. Po principu individualizacije svaki nastavnik trebalo bi da prati svoje učenike. Kod nas se često na to ne obraća prevelika pažnja sve dok se ne dogodi neki eksces, koji je jako upadljiv, neobičan i zastrašujući.

Osobe koje ispolje neki takav eksces su imale obično znakova i ranije, u nižim razredima škole. To što mi kažemo da porodica nije ništa primijetila, porodice obično to ne shvataju, jer porodica nije profesionalno pripremljena da to prati, ali zato službe jesu.

Ja stalno forsiram prevenciju, jer meni takva djeca dolaze na terapiju i prema njima se više preduzimaju represivne mjere, koje nikad nisu urodile nekim dobrim ishodima. Veliki nedostatak ja pripisujem stručnim službama škole, ne samo trenutne, već i prethodnih škola. Zato se vode zabilješke, ne samo da bi dijete pratile samo kao jedan zao dosije, već da imamo velike koristi u prevenciji bilo kakvih devijantnih ponašanja.

Nije rad da školska služba, psiholozi i socijalni radnici budu sami. Ja mislim da je neophodno da u školama budu i ljekari da uočavaju devijacije i da se na njih reaguje korektivno, ne kritikom i pasivizacijom, nego podsticanjem i aktivizacijom. Djeca koja nemaju radosti, uspjeha, normalne igre, odnose sa vršnjacima, dovoljno aktivnosti, a imaju nisku sliku o sebi ne doživljavaju sopstvene vrijednosti. Ova djeca se često identifikuju sa onim lošim tipovima i primjerima, poput onoga što se desilo u Beogradu. Zato imamo mnogo prijetnji među djecom, nasilja i agresivnosti. Ako se ne reaguje adekvatno, to poprima obilježje zaraze – identifikacija sa lošim identitetima.

Sigurno da ovakva djeca imaju i niz dobrih vrijednosti i da je na tome trebalo da se radi i gradi njihov identitet i ponašanje.

Šta mislite kako možemo bolje da razumijemo našu djecu?

Potrebne su nam edukacije stručnih službi i nastavnika. To je jedina profesija koja se bavi edukacijom drugih, a nedovoljno edukuje sebe.

Za svaki čas se vrši priprema i u toj pripremi se obraća pažnja na pojedine učenike, kakvi su, šta su i kako s njima postupati. Veliki je zadatak na nadležnim ministarstvima koji će forsirati programe dodatne edukacije. Nedostaje nam program zdravog odrastanja u školama, takođe. Preporučljiv je grupni rad sa učenicima u kome bi se zajednički rješavali njihovi nevidljivi problemi. Imamo mnogo stručnih ljudi u školama, ali treba da angažujemo ljekare, ginekologe… Nepokriveni su nam ishrana, život djece, odnosi prema polovima, vršnjačko nasilje, psihičko, fizično, seksualno, socijalno nasilje, kultura, odnos prema zavisnostima…To se ne može nastavom rješavati, već edukacijama i radionicama.

Često čujemo da je škola neomiljeno mjesto, da nam djeca ne vole školu, a škola je radost, škola je sreća, učenje, druženje, igra… Ja imam klijente koji imaju sve vrline i odlični su đaci, ali oni kažu da ne vole školu.

A kada govorimo o razumijevanju djece iz pozicije roditelja, kako da se približimo djeci i njegujemo kvalitetan odnos?

Mi danas imamo običaj da kažemo da sve polazi iz porodice, da su za sve krivi roditelji. Pogrešno! Roditelji nisu profesionalci. Njima treba pomoći i raditi s njima, edukativnim radioničkim sastancima, a ne kritikovati ih na roditeljskim sastancima, već raditi sa roditeljima pogotovo kod slučajeva kojima je to potrebno. Ne javno etiketiranje, omalovažavanje i unošenje konflikta na relaciji roditelj-učenik. Roditelji su dobri slušaoci i primjenjuju sve ono dobro što čuju u školi, ali je nažalost kritika dominantna.

Roditelji u Trebinju su bili prvobitno zabrinuti, jer nisu imali prave informacije, pa juče nisu vodili djecu u škole i vrtiće. Da li je po vama opravdan strah roditelja koji nisu odveli svoju djecu na nastavu? To vas pitam, jer u Trebinju imamo oprečna mišljenja po tom pitanju. 

Zabrinutost potiče od straha od nepoznatog. To je bila prilika da se roditelji pozovu ili obavijeste da im se predoči šta treba da se radi i da im se ulije povjerenje.