Šef iz Berkovića: Ovdje nam je sve na upit (VIDEO)

Šef iz Berkovića: Ovdje nam je sve na upit (VIDEO)

Dragana Samardžića u Berkovićima znaju kao Šefa. Sreli smo ga u jednom berkovićkom kafiću. Baš je obavljao svoj ritual - kafa, pokoji tiket, poneka šala i tako ukrug. Kuća mu je u blizini, pa mu je ova kafana najzgodnije mjesto u koje može otići kada poželi da promijeni zidove.

dragan samardzic

Dragan Samardžić - Šef (Foto: Direkt)

Nakon amputacije noge Draganu je kretanje znatno otežano, ali je za njega dragocjeno, jer je skoro cijeli život na insulinu. Vjeruje da je sreća u nesreći to što je dijabetes dobio kao dijete, pa nije u potpunosti shvatao šta ta bolest nosi.

“Stavio sam protezu koja me dobro služi. Savladavam sve prepreke i pokušavam da što manje tražim pomoć pri hodu i izlasku iz kuće. Ono što mogu sam, to odradim. Želim da svi u društvu znaju da imam dijabetes, da bi mi, u slučaju neke komplikacije, mogli pomoći. Ne želim to da krijem”, započinje Dragan svoju priču za "Direkt".

Od 2005. godine vodi lokalno udruženje osoba sa invaliditetom u Berkovićima. Posljednje vrijeme aktivnosti su sve rjeđe, novca nema, a nema ni ljudi, kao ni volje onih rijetkih koji su tu ostali. Sredina je mala i bez perspektive, a izazovi u njoj za osobe sa invaliditetom sve veći.

Ova mala hercegovačka opština dijeli sudbinu svih nerazvijenih mjesta u BiH. Mladi odlaze, a stari nemaju mnogo izbora. Život se uglavnom sveo na poljoprivredu i stočarstvo.

„Veliki su problemi u Berkovićima, i za omladinu i za osobe sa invaliditetom. Ovo je nerazvijena opština, nema nikakve industrije gdje se omladina može zaposliti. Po završetku srednje škole svako gleda kako da ode odavde. Idu u Trebinje, Banjaluku... Šta će, ovdje se mogu uvijek vratiti“, kaže Dragan.

Nakon amputacije noge Draganu je kretanje znatno otežano, ali je za njega dragocjeno (Foto: Direkt)

Za one koji nisu u prilici da rade baš svaki posao problemi su veći.

„Nema, to je baš veliki problem i svako se mora snalaziti lično“, dodaje.

Dragan kaže da je u dugogodišnjoj borbi sa bolešću prošao kroz gotovo sve zdravstvene ustanove u okruženju, a sa posebnim divljenjem se prisjeća nedavnog boravka u Zavodu za fizikalnu medicinu "Dr Miroslav Zotović" u Banjaluci. "Posebnu zahvalnost moram iskazati Željku Mariću, Danijelu Šariću i Branki Jeftić. To su divni ljudi i profesionalci", kaže Dragan.

Sve je na upit

Institucionalne i zvanične podrške za osobe sa invaliditetom skoro da i nema, već je sve svedeno na dobru volju onih koji odlučuju. Razumiju problem, kaže Dragan, i izađu u susret.

„Opština daje koliko može – dali su mi auto i vozača, i za Banjaluku i za Trebinje, čak ako mogu i finansijski mi pomognu da prevaziđem neke probleme. Nema tu, ipak, neke organizacije, jer je sve na upit, da li neko hoće, da li neko može“, smatra Dragan.

U maloj opštini poput Berkovića za stanovnike je ključan rad Doma zdravlja, iako je ranije bilo govora o njegovom gašenju. To bi bio kraj i ove opštine, uvjeren je naš sagovornik.

„Mi bismo za svaki lijek trebali ići u Bileću ili Trebinje. To je nama problem. Nema ni autobuskih linija, nema ništa. Vi onda morate naći prevoz, a i to treba da se plati. Primanja su mala, šta će čovjek koji prima 200 maraka može - pa ništa“, zaključuje Dragan.

U maloj sredini, kakvi su Berkovići, izazovi su veći za osobe sa invaliditetom (Foto: Direkt)

Arhitektonske barijere u glavnim institucijama ove opštine su riješene aktivnostima udruženja prije nekoliko godina, ali su ostali brojni drugi problemi. Najveći su, zaključuje Dragan - kako naći zaposlenje, dobiti adekvatnu zdravstvenu zaštitu, ostavariti pravo na obrazovanje i izdići se iznad apatične sredine.

Close