Snaga Crkve je u neukosti ljudi, zato se i toliko boji obrazovanja

Snaga Crkve je u neukosti ljudi, zato se i toliko boji obrazovanja

Ako se djevojčice i dječaci obrazuju, završe visoke škole, nađu bolje plaćene poslove i pobjegnu od siromaštva, svećeničkim i redovničkim superuhljebima će izmaknuti zarada.

Piše: Ante Tomić/Jutarnji list

Postoji li Bog, zar zbilja mislite da On ima nešto s biskupima, da čarobnjaci sa šaljivim peterokutnim kapama nalik pilećoj trtici imaju specijalnu vezu, vazda otvoreni komunikacijski kanal sa Svemogućim? Da je Stvoritelj svega živoga i neživoga, jedno beskrajno mudro biće puno ljubavi, izabralo nekakve namrgođene, zločeste, debele starije muškarce u dugim vezenim haljinama da posreduju između Njega i čovjeka? I da je taj Bog kao Vegeta, baš se u sve miješa, i u medicinu, i u politiku, i u poljoprivredu, i u međunarodno pravosuđe i u žensku modu?

Ne čini li vam se nešto sitničavim da On, Gospodar svemira, Alfa i Omega, početak i kraj svega, strogo propisuje dužine suknji i blagdanski jelovnik? Ne držite li da je nekako nepotrebno okrutno, glupo, totalno suprotno milostivoj prirodi Božjoj kažnjavati udane žene ako fantaziraju o seksu s Chrisom Hemsworthom ili na Veliki petak krišom gricnu koji zalogajčić uskrsne šunke?

Takve su me nedoumice mučile u četvrtak popodne, na Veliku Gospu, u dvorištu pod lozom u rodnom selu, nad hrpom oglodanih janjećih kostiju i kora od lubenice, slušajući radijske izvještaje o koncelebriranim misnim slavljima u marijanskim svetištima, gdje su se tradicionalno okupili deseci tisuća pobožnih Hrvatica i Hrvata, a crkveni im velikodostojnici još tradicionalnije lupetali bezvezarije. Jedan je, recimo, osuđivao mlade koji odlaze u Irsku, premda je, čisto teološki, teško razumjeti što je u tome krivo. Irska je vrlo uzorna katolička zemlja, vjerojatno i uzornija od naše, a Bog govori sve jezike i svi su Mu ljudi, bez obzira na nacionalnost, jednako dragi. Svejedno je molite li se ovdje ili negdje drugdje, na engleskom, hrvatskom, španjolskom, mađarskom ili svahiliju.

Propovijedi su na Veliku Gospu, osim toga, često bile o rađanju i odgoju djece, s oltara su odjeknule mnoge bezvrijedne pedagoške lekcije. “Djeca se ne rađaju, ali ne zato što roditelji nemaju novca, najčešće ne zbog toga. Nego zato što su roditelji komotni, ne žele obavezu”, upozorio je u Aljmašu đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, gnjevan da ima spolno zrelih muškaraca i žena kojima je milije plesati folklor ili otići u ribolov ili kartati belu u birtiji nego mijenjati usrane pelene.

Potrebno je ponovno otkrivati ljepotu obiteljskoga života, da su brak i obitelj bogatstvo, da je dobro vjenčati se i imati djecu, da su bake i djedovi blagoslovljeni u svojoj unučadi, da mladići i djevojke trebaju dublje upoznati ideal obiteljskoga poziva kao i duhovnih zvanja u Crkvi”, prisnažio je na istu temu nadbiskup zagrebački, kardinal Josip Bozanić u Mariji Bistrici.

Uvijek je neugodno kad tkogod njuška oko vaših reproduktivnih organa, zapitkujući zašto nemate potomstvo, zar ne obavljate bračne obaveze, radite li to bez zaštite, niste li možda neplodni, ajmo, u čemu je problem, šta se čeka... Na pitanje koliko imate djece svaki je odgovor od nula do dvadeset pet jednako točan i ne traži nikakvo dodatno objašnjavanje. Nitko nikome u tome ne treba polagati račune, a ponajmanje se treba osjećati krivim pred biskupima, nekakvim ocvalim, uhranjenim, samodopadnim neženjama koji o mukama roditeljstva baš ništa ne znaju.

Ako nikad niste uspavali bebu i nijedna vam se nije popišala po pidžami, ako pojma nemate kako je trčati sa zdjelicom voćne kašice za dvogodišnjakom, nikad niste kupovali školske knjige, jurili s engleskog na karate, ispunjeni stidom izašli sa školskih informacija ili se, više od ičega drugog, tresli od užasa u dva iza ponoći, zamišljajući kako vaš sin ili kći izdišu obliveni krvlju u nečijem smrskanom autu, žao mi je, ali nemamo o čemu razgovarati. Neka ste i biskup, odjebite.

No, biskupi ne bi bili biskupi da se ne postavljaju kao vrhovni autoriteti u svemu, pa i odgoju djece. Pedagoški su kvalificiraniji, kako se čini, čak i od nastavnika. Škole, ako je vjerovati sisačkom biskupu Vladi Košiću, nepopravljivo kvare najmlađe jer “naglašavaju samo obrazovanje”. Uvođenje tehničkih informatičkih pomagala osobito je kobno. To je dio “obrazovnog procesa koji se sve više lišava odgojne dimenzije” i očito nekako, biskup detaljnije ne objašnjava kako, djevojčicama i dječacima priječi pristup Bogu.

Kompjuteri, pametni telefoni, internet i Facebook njih će možda pripremiti za zemaljski život, ali ih ne priprema za život vječni, uvjeren je Košić, a slično je tome na Veliku Gospu govorio i jedan redovnik franjevac. “Ne dopustite da moderne tehnologije, mediji, pa ni obrazovne ustanove odgajaju vašu djecu jer će nad njima zatvoriti nebo”, opomenuo je s oltara u Sinju fra Ante Čovo.

Nije ovo prvi put da svećenici napadaju nastavu informatike. Poznat nam je otprije njihov stav da je djeci bolje slušati vjeronauk nego ih kompjuterski opismenjavati, a da to i nisu naglas kazali, mogli smo naslutiti da tako misle. Naprosto, snaga je crkve u neukosti ljudi. Svećeničko je blagostanje oduvijek, vjekovima unatrag, u narodnoj nesreći. Što je duhovna i materijalna bijeda veća, crkve su punije, a molitve gorljive. Zbog toga se i Vlado Košić i Ante Čovo boje škola, da djeca nauče i štogod više od Zdravomarije i Očenaša. Ako se djevojčice i dječaci obrazuju, završe visoke škole, nađu bolje plaćene poslove i pobjegnu od siromaštva, svećeničkim i redovničkim superuhljebima će izmaknuti zarada. Djevojčice i dječaci će shvatiti kakva su oni smiješna strašila i počet će im se smijati.

Close