Sociolog Vladimir Vasić: Ako su protesti reakcija na stanje u društvu, mi ne bismo trebali da silazimo sa ulica

Sociolog Vladimir Vasić: Ako su protesti reakcija na stanje u društvu, mi ne bismo trebali da silazimo sa ulica

Dok se na ulicama gradova u Srbiji posljednjih dana mogu vidjeti nezadovoljni građani, u Bosni i Hercegovini je stanje redovno i bez turbulencija. Nema pobune, iako je razloga mnogo. Sociolog Vladimir Vasić u razgovoru za "Direkt" kaže da ako su protesti reakcija na stanje u društvu, građani BiH ne bi trebali da silaze sa ulica i trgova.

vladimir vasic

Sociolog Vladimir Vasić(Foto: Privatna arhiva)

Razgovarao: Nikola Vuksanović

U Srbiji ovih dana imamo nezadovoljne građane na ulicama, ako zanemarimo one grupe koje su tu po zadatku, kako Vama danas to sve izgleda?

Protesti se mogu posmatrati kao „odgovor mase na loše poteze elite“, te s tim u vezi, kod nas, protesti često i imaju politički uzrok i pozadinu ali i, reklo bi se, motiv. Opasnost se javlja kad, pojedinci involvirani u redove nezadovoljne mase, upravo zloupotrebljavaju tu istu masu zarad ličnog okorištavanja ili u konačnici osvajanja „krupnijeg plijena“ koji se u politici zove – vlast. Bunt i protest mase može se definisati i, to zapravo jeste, pravo na slobodu govora i javnog iznošenja stavova i mišljenja sve do onog momenta kada to pravo prekorači zakonske okvire i preraste u nasilje. Svjedoci smo, kod nas, od devedesetih naovamo, da se ulično nasilje javlja kao odgovor na kontinuirano političko nasilje – što je u demokratiji poznato kao „teror manjine nad većinom“.

Deklarativno, uzrok protesta u Srbiji su najavljene mjere u kontekstu sprečavanja širenja virusa korona. No, mišljenja sam da i jedni i drugi, dakle, i narod i državni čelnici, koriste novonastalu situaciju za poravnavanje računa. Aktuelna elita koja je i na izborima osvojila, skoro pa apsolutnu vlast, jasno je iz toga crpi i moć i može da se ponaša dosta komotno. U Srbiji, praktično i nemate opoziciju ili je ona desetkovana, slično je i u Bosni i Hercegovini, što vladajućoj strukturi predstavlja idealnu podlogu za, reklo bi se, samovolju i Makijavelistički pristup.

Zabrinjavajuće je što, čini mi se, postajemo autokratsko društvo gdje se veliki stepen vlasti koncentriše oko jedne političke partije odnosno oko jednog lidera. Autokratija ili, da ne pomenem baš termin koji možemo čuti na protestima, samovlada, zasigurno nije dobra opcija i neće donijeti društvu progres. Dakle, smatram da su stvarni razlozi buđenja naroda u Srbiji koncentrisana moć oko jednog čovjeka i jedne političke partije i okolnosti koje ozbiljno dovodi srpsko društvo u opasnost da se vratimo na neki stari sistem – koji je oboren prije dvije decenije, 5. oktobra.

Imaju li onda građani BiH razlog za proteste?

Vjerovatno da! Ako su protesti reakcija na stanje u društvu – mi ne bismo trebali da silazimo sa ulica i trgova.

Izgleda da smo se uspavali ili nam je zanimljivije gledati proteste u Crnoj Gori, Srbiji i ko zna sve gdje ne u svijetu. Rijaliti na drugačiji način.

Poslije „Pravde za Davida“ nismo vidjeli ozbiljnije građanske proteste u BiH. Zbog čega je to tako?

Svojevremeno je Dirkem govorio o tzv. „kolektivnoj svijesti“ kao društvenom jednoumlju. S tim u vezi, smatram da i u BiH vlada određena kolektivna svijest koja se dobrim dijelom svela na bazu ličnog interesa, po principu - ako je meni dobro ne marim za drugog. Nezadovoljstvo koje može da se iskaže i u formi protesta ne znači nužno i napad na određenu strukturu, što se kod nas često definiše, već može i treba da bude svojevrsan korektivni faktor onima koji su na rukovodećim pozicijama. Jako je važno da se čuje glas, naročito mladih ljudi koji treba da podignu svoj glas za određene promjene. Bojim se da imamo dobar dio mladih ljudi koji su socijalni subjekti i ne mare za socioekonomske devijacije u društvu.

Onaj ko je, na bilo kojoj, poziciji – njemu je dobro. Zašto bi dizao glas sam protiv sebe?

Često možemo čuti da migranti BiH posmatraju kao „tranzitnu rutu“ ne zadržavajući se mnogo kod nas, jer žele da se domognu Zapada. Stičem utisak da dobar dio nas mladih isto tako gleda na ovu državu etiketirajući je iz dana u dan kao neprosperitetnu zajednicu za život, koju želimo što prije napustiti.

Ako državu napusti obrazovan i kvalitetan kadar, a ostavimo je neobrazovanim, arogantnim, drskim i bahatim pojedincima okorjelim u korupciju i kriminal, neće dugo proći do njenog potpunog kraha i totalne destabilizacije. Mladi ljudi, naročito, moraju odgovorno da podignu svoj glas u borbi protiv onih koji nas iz dana u dan šalju na granične prelaze u jednom pravcu!

Gdje je granica između protesta, bunta i građanske neposlušnosti? Šta je, po Vašem mišljenju, u situaciji kakva je sada u Srbiji, ali i kod nas, najbolje?

Jako je važno da ni jedni ni drugi, dakle, ni vlast ni nezadovoljna masa ne idu u krajnost. Jer, krajnost, ma kakva bila, sama po sebi nije dobra i ne može iznjedriti ništa konkretno. Dakle, smatram da je važno naći određeni balans između zahtjeva mase i koraka koje preduzima vlast. Već sam to govorio, opasno je da se kroz nezadovoljnu masu građana, uvuku sumnjivi pojedinci, kojima je cilj da se dokopaju vlasti na ovaj ili onaj način i samim tim obesmisle bunt građana.

Najbolje da sve prolazi bez nasilja i vandalizma, što nažalost nije slučaj. Ali, sa druge strane, vlast i te kako mora da sasluša zahtjeve nezadovoljnih građana i ne smije da ih zanemaruje jer su i oni punopravni građani bez obzira kako glasali.

Bez namjere da podstičem na nasilje, ali, ponekada se čini da su svi pristojni mehanizmi istrošeni i da ne preostaje ništa drugo već čin građanske neposlušnosti. Novinari godinama ukazuju na kriminal ogromnih razmjera, na korupciju, na nepravdu i ništa se ne dešava. 

Svakako da ima istine u tome, ali ipak nasilje nikada nije rješenje. Zbog toga što nasilje donosi novo nasilje i ne može da riješi problem. Otpor u svakom slučaju da, ali naravno da se ne ruše zakonski okviri. Smatram da je važno da ljudi budu aktivni i da ukazuju na probleme, naročito kada su novinari u pitanju. U svakom slučaju, ne smijemo da podstičemo ljude na vršenje nasilja.

Svjedočimo brojnim pojedinačnim nepravdama, činjenicama o korumpiranosti vlasti i slično... Šta se, po Vašem mišljenju, treba desiti da se građani u BiH pokrenu? Ko u tom smislu treba da bude pokretač građanskog bunta?

Stiče se utisak i, on je, čini mi se, svojevrsna kolektivna svijest, da je kod nas sve u službi ili interesu politike što i nije daleko od istine. Ali, u društvu gdje imate visok stepen nezaposlenosti, veliku stopu odliva radno sposobnih i visokoobrazovanih mladih ljudi, gdje se ne cijeni stečeno znanje, društvu gdje se do državne pozicije dolazi sa stečenom diplomom preko noći, gdje je zdravstveni sistem u kolapsu, možemo govoriti samo o protestu kao vapaju i nasušnoj potrebi da se iskorijene anomalije i devijacije koje nas godinama vuku unazad.

Čim se narod ustalasa zbog egzistencijalnih problema u društvu, po ustaljenoj matrici, kontraofanziva odgovornih je udar po nacionalnoj liniji, kako su protesti instruisani „sa strane“ i kako imaju za cilj nacionalnu i državnu destabilizaciju. A ako nisu nacionalno obojeni, svakako da su politički, što i ne čudi. Već sam rekao, jako je opasno da se „socijalni bunt“ pretvara u otimanje vlasti i svojevrsan politički prevrat.

Smatram da mladi trebaju da budu zdravo jezgro koje će, generalno, biti pokretač promjena u društvu koje, jasno je, ima određenih sistemskih grešaka zrelih za promjene. Ali, opet ponavljam, bunt, inicijativa ili protest ne smiju biti razlog za divljanje huligana i lupanje javne imovine što će se u konačnici naplatiti od građana.

Svjedoci smo i brutalnosti policije prema građanima u Srbiji. Slična je slika bila i u Banjaluci kada su građani tražili pravdu za ubijenog mladića. Kakvu nam to poruku šalje? Možemo li se osjećati bezbjedno i da li, po Vašem mišljenju, policija štiti građane?

Već sam rekao da je krajnost, ma kakva bila, jako opasna i nije rješenje. Kad govorimo o brutalnosti policije, moramo da govorimo o očitoj brutalnosti pojedinaca, dakle, ne o sistemskoj presiji policije. Ipak, moramo imati na umu da policija, kao organ reda, ima pravo da u određenim situacijama upotrijebi i silu kako bi se sačuvao red i mir.

Nasilje nije opcija i apsolutno podržavam svaki vid institucionalnog djelovanja organa reda i mira protiv nasilja i nasilnika. Lično ja se osjećam bezbjedno, vjerujem u rad policije. Smatram da je potrebna uzajamna relacija građani – policija, i da mi na te ljude ne smijemo gledati kao na neke batinaše već kao one koji su isključivo tu zbog naše sigurnost.

Ali slike iz Banjaluke kada je policija tjerala ljude koje traže pravdu za Davida nisu govorile tako?

Slažem se da je u nekim slučajevima policija upotrebljavala pretjeranu silu, ali se to dešavalo na pojedinačnom planu. Međutim, mi kao odgovorni pojedinci ne smijemo da pozivamo na nasilje, a posebno na rušenje institucija Republike Srpske. Pozivati na smjene pojedinaca u institucijama je naravno prihvatljivo. Uvijek sam za to da se ljudi pokrenu, ukažu na probleme i bore za sebe, ali ne nasiljem i potencijalnim rušenjem institucija RS. Jednostavno, treba rušiti pojedince koji loše rade svoj posao, a ne institucije.

Mislite li da je „sajber aktivizam“ ugušio bunt građana BiH ili to baš i nije tako?

Generalno, smatram da kao društvo, naročito mladi, tonemo u svojevrsni „sajber svijet“ koji sve jeste sem realan. Nemamo hrabrosti da se problemima susrećemo i rješavamo ih u realnosti. Preokupirani smo imaginarnim svijetom. Krijemo se u tom digitalnom svijetu iza jedinica i nula a zapravo postajemo nule, takvim ponašanjem. Lakše je biti „vojnik“ za tastaturom nego li nešto konkretno uraditi u realnom životu.

No, hrabri činjenica da, iz dana u dan, čini mi se, upozajem određeni broj ljudi koji javno, hrabro, smjelo i odlučno, žele da dignu svoj glas nezadovoljstva protiv društvenih okolnosti koje su zrele za promjene. Vjerujem u takve ljude!

Close