Starost u doba korone

Starost u doba korone

Starost je osuđena na to da se grčevito bori za život i sa životom. Otuda njen nagon da pokazuje živost i život. Starost ne podnosi mirovanje. Stari su stalno u pokretu. Žele da se vidi da nisu odbačeni i zaboravljeni.

Ilustracija

Piše: Branko Perić/ Nezavisne

Oni bi da rade i ono što ne mogu. Mahom se hvataju takvih poslova. Zbog toga žene padaju s ljestava i lome ruke i kukove, a starci obavezno hramlju.

Kad sam bio mlad, nisam mogao da se načudim starim ljudima koji u turističkim hordama obilaze svijet. Jedva se kreću, ali neumorno idu. Ne sjedaju da se odmore, jer im je teško da ustanu. Danas znam da je kretanje za starost eliksir života.

Sva naša starost preko 65 godina stjerana je naredbama kriznih štabova u izolaciju. U gradskim sredinama ne smije da izlazi iz svojih stanova i kuća. Vlasti u RS su im ovu rigoroznu mjeru prije neki dana ublažile, dajući im mogućnost da utorkom i petkom od sedam do deset mogu izaći da obave potrebne poslove. Tako će ih logika vlasti dva puta nedjeljno stjerati u redove u poštama, bankama i trgovinama, gdje će se rizik kontakta povećati.

Nije lako razumjeti ovakvu odluku kriznih štabova. Ako bi iko poštovao preporuke vlasti da se izbjegavaju kontakti i da se stanovništvo pridržava uputstava o mjerama zaštite, onda su to penzioneri i stariji ljudi. Nema odgovornijeg i poslušnijeg dijela populacije od njih. Osim toga, oni se ne okupljaju, hodaju uglavnom sami i rijetko se druže. Trebalo im je ostaviti mogućnost da se slobodno kreću veći dio dana uz uputstva i preporuke koje bi se svakodnevno emitovale sa javnih televizija. Vjerujem da bi cilj bio ostvaren.

Ne treba potcjenjivati opasnost od virusa korona, ali o njemu i posljedicama prinudnih mjera treba nešto znati da bi se moglo zaključivati kakva opasnost prijeti ljudskom zdravlju. Mi o tome danas ne znamo gotovo ništa! U kriznim štabovima sjede predstavnici vlasti i njihovi virusolozi, ali nema stručnjaka za kardiološke, neurološke i psihičke probleme ogromnog broja ljudi. Niko od naučnih autoriteta se ne oglašava o posljedicama izolacije ljudi sa depresijama, srčanim i drugim oboljenjima za koja je izolacija životna opasnost.

Imao sam moždani udar prije deset godina. Profesor Momčilo Đorđević, neurohirurg svjetskog glasa, savjetovao mi je da bacim lijekove i svakog dana brzim hodom šetam najmanje deset kilometara. Hodanje je prirodno stanje čovjekovog organizma i najbolji lijek za kardiološke i neurološke probleme, rekao je. Deset godina se držim savjeta uglednog profesora. Danas je moja terapija naredbom kriznog štaba prekinuta. Da bih se sačuvao od virusa korona, ja sam pristao da umrem od daleko ozbiljnije prijetnje mom zdravlju. Kome bih ja mogao da objasnim zašto se sa napunjenih 65 godina ne pridržavam mjera izolacije?

Naravno, ja nisam jedini sa rizikom zbog kojeg bih morao svaki dan da šetam. Kardiološka i neurološka oboljenja danas su najčešći uzrok smrti. Postoje o tome obimna istraživanja i statistika.

Oni koji donose odluke u ime čovjekovog zdravlja ne saopštavaju koji naučni autoriteti stoje iza njihovih odluka. Zašto? Razloge političara možda je moguće razumjeti, ali zašto naučnici ćute? Izgleda da su virusolozi svoje otkriće novog virusa prerano predali na upotrebu političarima i naši životi su u njihovim rukama.

Vlade nekih zemalja imaju različita mišljenja i primjenjuju različite mjere zaštite. U Švedskoj ljudi normalno rade, šetaju, bave se sportom. Vlada preporučuje, ali ne naređuje. Ograničenja su minimalna. I Nijemci slobodno hodaju uz mjere opreza. Kažu da ne nose maske. I Tramp je odustao od uvođenja karantina za Njujorku, čiji guverner se ideji oštro usprotivio.

Zašto su ljudi stariji od 65 godina utamničeni i potpuno izolovani? O tome niko nije dao nijedan razuman razlog! Ne treba naučno objašnjenje zbog čega je kretanje neophodno ljudskom organizmu. Zdrav čovjek treba da se kreće da bi sačuvao zdravlje. Stariji ljudi moraju da šetaju da bi se liječili. Medicinska nauka je potpuno saglasna u tome da šetanje održava i podiže imunitet, koji je važan i za borbu protiv virusa. Zabrana kretanja rizičnu starost čini još većim rizikom. Zabrana kretanja je tiho ubistvo starih ljudi.

I bez nauke, možemo biti sigurni da će mnogi izolovani imati psihičke posljedice. Neki će možda i umrijeti?! Istraživanja o tome neće biti, kao što niko nikada neće moći postaviti pitanje da li su vlade donosile neophodne i prave mjere.

Vlade znaju da treba stalno da zasjedaju i da donose odluke. Njihova logika je: što više odluka i zabrana, sve smo bolji! Nije lako zamisliti vladu koja ne proglašava vanredne situacije i koja ne ograničava i ne zabranjuje? Ima u tome neke naopake logike. Kad se ograničava i zabranjuje, svaki oblik krivice prelazi na one koji krše vladine mjere. Kada postoji krivac, sve vladine mjere su opravdane i nijedna uredba sa zakonskom snagom se ne može dovoditi u pitanje.

Odgovornost u vanrednim situacijama je veoma važna, ali je nema kada su u pitanju donosioci odluka. Čini se da u odlučivanje o vanrednim okolnostima treba uključiti više naučnih disciplina i medicinskih znanja. I o problemima javno razgovarati. Strah je, možda, od koristi onima koji donose odluke, ali je štetan za opšte zdravlje.

Close