Stoja Staše Košarca

Stoja Staše Košarca

Dobri novinari se kupuju informacijama, a loši parama. Dodatak definiciji veli da dobre novinare ne može svako kupiti informacijama, a loše svako može parama.

Piše: Goran Dakić/Srpskacafe.com

Uz napomenu da se informacije uvijek provjeravaju, a pare nikada. Staša Košarac je ponudio stojanku novinaru Radio-televizije Republike Srpske za bilo kakvu priču o Aleksandri Pandurević. Priča ne mora biti tačna, priča ne mora biti ni netačna, ali mora biti objavljena. Bitno je da priča, kako kaže Košarac, prođe.

Novinar je zadovoljan. Ne buni se, ne kaže da je to nemoralno, da je to neprofesionalno, da je to nezakonito. Ima prilog i dodatak za privrženost Stašinoj ideji. Ostaje odan u borbi protiv mrskog opozicionog neprijatelja i čestitog novinarstva.

Ne zna lijepo čovjek šta je odvratnije u ovoj priči: da li to što Staša vrbuje, da li to što ima koga da vrbuje ili to što daje samo stoju za dobro obavljen posao? Udbaši su, kažu dokumenti, nekada bolje plaćali. Ali, postoji još nešto odvratnije u cijeloj priči. I nije samo jedno.

Ne kara majka Stašu što se kockao, već što se vadio, pa je tako i Košarac pozvao novinara koga je podmićivao da podnese krivičnu prijavu protiv njega! Ako sve ne bude kako treba, to bi mogao postati enciklopedijski primjer bahatosti. Da neće Košarac da plati novinaru i advokata? I troškove suda? I o čemu se tu, što bi rekao Čanak, uopšte radi?

Radi se o bahatoj igri moćnih. Ali, rekao bi pjesnik, kakav je to svijet ako je u njemu Košarac moćan? Kakav je to svijet ako u njemu Košarac može da obavještava novinare i da im piše vijesti? Kakav je to svijet u kojem Košarac tuče kako i koga stigne, a da pritom ni za šta ne odgovara? Svijet u kojem je Košarac kralj ne zaslužuje bolji desk.

Stoja Staše Košarca je pokazala koliko možda košta Javni servis. Dugo, predugo nisam gledao RTRS. Uhvatim ponekad poneki minut neke dijaloške emisije u kojoj nema druge strane, pa odem dalje. Uhvatim ponekad „Telering“ i emisije u kojima gostuje Crnadak. Pratim šta kolege kojima vjerujem pišu i to mi je, manje ili više, dovoljno.

Ne znam koji me šejtan na zlo nagovorio, ali sinoć sam samome sebi pustio prilog o Košarčevoj „viber“ prepisci sa čovjekom čiji je on intimni kralj. Pogledao, pa dugo, predugo ne vjerovao. I došao do drugog najodvratnijeg. Nije najveće zlo u stojanki. Najveće zlo je što će, čini se, biti i kusura.

Close