Studentkinja Jovanka Elek iz Gacka: U Kini sam upoznala cijeli svijet

Studentkinja Jovanka Elek iz Gacka: U Kini sam upoznala cijeli svijet

Put od hercegovačkog gradića Gacka do velike Kine, dvadesettrogodišnjoj studentkinji Jovanki Elek bio je veliki izazov. Za “Direkt” kaže da nije bilo jednostavno spakovati kofere i otići od prijatelja i porodice u posve nepoznata prostranstva, ali želja da slijedi svoj san i jednoga dana dođe u Kinu gušila je sve strahove. Do toga da postane prevodilac dijeli je još mnogo - učenje jezika, ali i upoznavanje kompleksne kineske civilizacije.

Jovanka Elek (Foto: privatna arhiva)

Jovanka trenutno usavršava kineski jezik u gradu Sianu (Xi’an), a od septembra će pohađati master studije na prestižnom Sian Jiaotong univerzitetu, gdje je, uz pomoć stipendije, došla nakon što je završila osnovne studije kineskog i engleskog jezika na Palama.

Početnih pola godine nije joj bilo dovoljno da upozna sve što je željela. Kao dijete bez roditelja, nije imala mnogo izbora  - pronašla je honorarni posao, štedjela novac i obezbijedila je dovoljno da u Sianu ostane semestar duže, a zahvaljujući stipendiji, boravak je produžila na tri godine. Sada je zaljubljena u Kinu i u osjećaj širine i izbora koji joj veliki grad pruža. Obožava kinesku hranu, prostranstva, druženja sa ljudima sa svih krajeva planete. Gdje god da je put odvede, iskustvo boravka u Kini, kaže Jovanka za “Direkt”, za nju će biti posebno i neponovljivo.

O Kini nije znala gotovo ništa i jedini susret s tom civilizacijom bio je kroz seriju koju je gledala ljeto prije upisa na fakultet. Kineski joj je, priča, bio potreban kako bi zadovoljila svoj radoznali duh. Vjerovala je da tu ima dovoljno “materijala” da otkriva tako da joj nikad ne dosadi.

“Što sam više otkirivala o Kini, to je moja fasciniranost ovom zemljom, njenim jezikom, bogatom kulturom i istorijom bila veća. Mnogo mojih drugara kažu da su upisali kineski jezik zbog dobrog posla u budućnosti. Meni to nije padalo na pamet. Vjerujem da ako nešto voliš, čak i ako to nije finansijski isplativo, ipak trebaš ići ka tome. Ako si najbolji, kvalitet će neko, sigurna sam, prepoznati. Konfučije je rekao - izaberi posao koji voliš i nećeš morati da radiš čak nijedan dan u svom životu”, priča Jovanka.

Dan prije odlaska u Kinu položila je posljednji ispit na osnovnim studijama na Palama, a nakon mastera planira da nastavi i doktorske studije na smjeru za prevođenje i internu komunikaciju.

Prisjeća se da je po dolasku u Kinu najprije uslijedio kulturološki šok. Mnogo toga joj je bilo čudno i neshvatljivo.

Takvo je bilo i poznanstvo s momkom iz Jemena koji djevojci dozvoljava da izlazi napolje samo četvrtkom i djevojkom iz Malija, koju po povratku kući čeka ugovoreni brak s momkom koga nikada nije vidjela. U Kini je, kaže, upoznala “cijeli svijet” i prošilila vlastite horizonte. Najbolji prijatelj joj je Britanac, porijeklom iz Indije, dok se svakodnevno druži sa Slovakinjom, Ircem, Filipincem, Korejkom, Japankom...

“Mentalitet koji je možda najsličniji našem je kod Engleza, Slovaka, Čeha, Njemaca, Francuza... Ja, takođe, uživam u društvu Azijata. Oni su uglavnom malo povučeniji, uživaju u sitnicama i žive mirnijim i sporijim životom, uživaju u odlasku u bioskop, šetnji po parku i uvijek su tu da pomognu. Profesori na studente gledaju kao na svoju djecu. Iako su poprilično strogi, jasno je da se u potpunosti zauzimaju za nas. Naravno, postoje Kinezi koji su sa tobom samo da bi vježbali engleski ili da imaju druga bijelca, ali takva druženja gledam da izbjegnem”, kaže Jovanka.

Ponosna je na to što je uspjela da novim drugarima otkloni predrasude o BiH, o kojoj, kaže, nisu ni znali mnogo - tek toliko da se desio “neki rat”.

Obično me pitaju - A gdje je to? Negdje blizu Rusije? Ili jos češće - Je li još rat tamo? Međutim, Kinezi, pogotovo oni stariji, znaju za Sarajevo. Tokom 70-tih godina u Kini su bili popularni jugoslovenski ratni filmovi, pogotovo Most i Valter brani Sarajevo. Ne vjerujem da postoji neko sa naših prostora ko je u Kini poznatiji od Bate Živojinovica”, priča Jovanka.

Od studenata se traži mnogo, profesori su kao roditelji

Dok je studirala u BiH trudila se, kaže, da da maksimum od sebe. Po dolasku u Kinu, shvatila je da, ipak, može još više. Od studenata na njenom fakultetu u Sianu se zahtjeva mnogo više, a neki studenti su, priča, taj zadatak svatili isuviše ozbiljno, do te mjere da su gotovo zaboravili na društveni život. Kao najveću prednost obrazovanja na svom univerzitetu vidi to što profesori nakon predavanja studentima mogu biti kao roditelji i prijatelji, dok na predavanju zahtijevaju maksimalnu posvećenost i rad.

“Primjetila sam ovdje da roditelji i profesori još u osnovnoj školi tjeraju djecu da provede sve vrijeme učeći, profesori daju previše zadaće, moraju da pohađaju dodatnu nastavu, nemaju vremena da se igraju sa drugom djecom, sve to da bi mogli da upišu bolji fakultet. Postoji podatak da se godišnje jedan student ubije tako što skoči sa najveće zgrade u kampusu. Uvidjevši taj  problem, studentima se na mom fakultetu za vrijeme pauza pušta umirujuća muzika i jednom sedmično idu na razgovor sa profesorima sa kojima dijele svoje probleme i strahove. To je, po mom mišljenju, veoma dobar pristup”, smatra ona.

U bh. sistemu obrazovani mladi ljudi mahom očekuju “siguran posao”, te smatraju da je diploma fakulteta vrhunac njihovog angažovanja, dok oni koji ne pristaju na to, ili pokušavaju otići iz BiH ili se uhvatiti u koštac sa preprekama na putu do cilja. Jovanka smatra da je u toj borbi ključan stav pojedinca, te da je na njima sva odgovornost. Njeno iskustvo kaže da je veliki problem naših studenata nezainteresovanost za dešavanja oko nas. U jedno je, tvrdi, posve sigurna – razlika između mogućeg i nemogućeg je u odlučnosti.

“Sjećam se kad mi je drug rekao da je na prvom predavanju posljednje godine fakulteta jedna od profesorki na tabli ispisala sajtove na kojima bi studenti mogli naći stipendije za nastavak studija u inostranstvu, a da na kraju semestra niko od studenata nije čak ni pogledao, a kamoli pokušao da aplicira. Malo razočaravajuće, zar ne? Naši ljudi većinom odustaju bez prave borbe i često gledaju šta će neko drugi misliti o njima, pri tome zanemarujući svoje želje. Ja bih podsjetila - ne zaboravite, nebo je granica”, naglašava Jovanka.

Politika je previše ne zanima, ali je, kaže, svjesna gdje je politika dovela mlade u BiH. Smatra da su “izvukli deblji kraj”, ali ih, ipak,  ne osuđuje.

Vidim da se kod nas političkim strankama daje prevelika moć i da to oni često zloupotrebljavaju. Zapošljavanje stranačkih kadrova postalo je dominantno i bitnije od zapošljavanje stručnih i obrazovanih. To mi smeta. Vidim da se mladi ljudi s takvim sistemom hvataju u koštac kako znaju i umiju. Ko uspije, ja mu zavidim. Svako ima svoje prijoritete, a za većinu to je egzistencija porodice. Onda je i jasno kakvo će biti njihovo opredjeljenje”, kaže ona.

Želja joj je da ostane u Kini, mada ne bježi ni od povratka u BiH. No, svjesna je da BiH ne može da ispuni svačije snove, pa mladima poručuje da svoju sreću ne ograničavaju na jednu zemlju.

“Živim u gradu koji je više od tri puta veći od cijele BiH, a smatra se gradom srednje veličine. Moramo biti svjesni svoje ograničenosti i gledati svijet izvan tih granica. Drug iz Britanije studira vazduhoplovno inžinjerstvo, naravno da neko koga to interesuje ne može da vidi budućnost kod nas. Mladim ljudima bih rekla da razmisle dobro čime žele da se bave. Ako vam neko kaže da je to glupo ili suludo, ne slušajte ga. Sama sam došla iz male sredine gdje se većina ljudi smijala mom izboru. Vaš život, vaši snovi, vaša stvar”, zaključuje Jovanka.

Close