Svjetski dan Roma je prošao, skinite maske i nastavite sa licemjerjem

Svjetski dan Roma je prošao, skinite maske i nastavite sa licemjerjem

U svakodnevnom životu, u mnogim područjima baratamo predrasudama i stereotipima. Ova specifična ljenost ljudskog duha naročito je vezana uz odnos spram pripadnika drugih društvenih grupacija, ljudi koji imaju drugačije životne navike i nazore. Čak i kada se trudimo prevazići ta ograničenja, često ostajemo robovima uvriježenog, obično vrlo površnog, mišljenja o drugačijim ljudima. Uzalud su zato, katkad, dobre namjere ako iz našeg ponašanja ili naših riječi, čak i nakon susreta i pokušaja da upoznamo drugu stranu, nastave izbijati predrasude s kojima smo rasli.

Piše: Marko Tomaš/Portal udar

Ustao sam kasnije nego obično. Ponedjeljak, 08.04.2019. godine. Kišno popodne. Nisam se dao smesti. Bez obzira na to što sam kasno ustao odlučio sam se držati svojih jutarnjih rituala. Napravio sam kavu i sjeo za radni stol. Upalio sam tablet. Pogledao elektronsku poštu i facebook i otvorio portal kojeg uvijek prvog čitam izjutra. Imam uvriježen redoslijed informiranja. Stvar navike, pokušaj da u život uvedem bilo kakvu rutinu.

Svjetski je dan Roma. To sam znao, jer već danima razmišljam o tekstu koji upravo pišem. Jedan od portala kojeg čitam tim povodom donio je reportažu o posjetu jednom romskom naselju. Htjeli su upoznati svoje čitatelje s romskom zajednicom, ljudima koji žive pored nas stoljećima a da se naš odnos spram te zajednice svo to vrijeme nije nimalo promjenio. Politička korektnost koja se podvaljuje pod osviješćenost diskriminiranim skupinama ne znači ništa.

Ne trebam, na ovom mjestu pogotovu, posebno govoriti o tomu kakve predrasude i stereotipe imamo prema Romima, ali ono što me je odmah nakon buđenja uznemirilo jeste upravo reportaža koja je vjerojatno trebala služiti u svrhu bacanja drugačijeg svjetla na romsku zajednicu. Imao sam dojam da je reporter tekst napisao unaprijed jer je u njemu sve frcalo od uobičajenih slika koje naš imaginarij veže uz Rome i njihov život. Stereotipi su se nizali jedan za drugim. Iz rečenica je izbijalo stanovito uzbuđenje, jer je reporter očito bio očaran samom činjenicom da je zašao u prostor u kakvom se nikada prije nije nalazio, gotovo nam gurajući pod nos svoju odvažnost.

Unatoč dobrim namjerama da čitateljima reportaže kaže kako nema ničega strašnog u približavanju romskim naseljima obzirom na nevješto koncipiranu reportažu, koja je naglašavala stereotipne prizore iz romskog života, mogli smo proći i bez rečenog teksta. Iako nikakva šteta nije učinjena, mi iz te reportaže nismo saznali ništa novo. Samo su naše predrasude i dalje nahranjene.

Romi su nomadski, bezbrižan narod koji živi u udžericama, djeca su im musava i ne idu u školu a kroz njihova gotovo šatorska naselja, odzvanja glazba a pripite bosonoge žene plešu na blatnom sokaku, dok starješina pravi raspored prosjačenja i džeparenja.
Mogli smo pogledati i kakvu scenu iz kusturičinih filmova, egzitku kakvu je komercijalizirao blaziranim bjelosvjetskim snobovima kojima je toliko dosadno u životu, a tolike su lijene kukavice da im je gledanje filma najveća životna avantura, a pogotvu ih oduševljava gledati neke tamo divljake pa nagrađujući takvu umjetnost, nagrađuju sami sebe i tako aplaudiraju otvorenosti svoga uma i duše.

Romi su njima simobl, metafora slobodnog života kakav se oni ni u ludilu ne bi usudili živjeti. Ali da se zapitaju, kako je Romima u njihovoj zemlji, kako žive, e to im baš ne pada na pamet.

Romi sa svojom kočijom, Fotografisano u Rheinlandu u Njemačkoj 1935.

Borba Roma za emancipaciju ne traje tako dugo iako na europskim prostorima žive nekih 600-injak godina. Na neki način, mit o Romima je potreban uštogljenoj europskoj kulturi življenja, ali rijetko se ipak zapitamo, kako je to biti narod bez zemlje, stalno u pokretu, proganjan i ugnjetavan od svih. Ni to što su uglavnom prihvatili religiju naroda sa kojim su odlučili živjeti, nije pomoglo da ih domaćini gledaju kao sebi ravne. Europske su kulture navodono tolerantne, ali to je tek protokolarna tolerancija, obična forma. Nijedna od njih nije sklona prihvatanju durgačijeg načina života i durgačijih svjetonazora. Slučaj je to sa svim manjinama. ali dok su prava nekih manjinskih skupina u razlitičim europskim zemljama drugačija, sudbina romske manjine u cijeloj Europi je gotovo u dlaku ista.
Njihov način života smatra se gotovo barbarskim, a ljudi zaziru od njih i plaše ih se, često ih mrze svom snagom malograđanskog konformizma.

Prošli je tjedan viralni hit postala snimka rimskog dječaka koji prekida govor nekakvog blentavog neonaciste i održi mu uistinu dirljivo predavanje. Jedna od poanti dječakovog govora je bila i to da neonacist pokušava manipulirati ljudskom bijedom i strahom za egzistenciju, okrivljujući drugu skupinu ljudi za loš položaj zajednice u kojoj žive. Stvar je bila u tomu da su rimske vlasti namjeravale  privremeno naseliti 70 Roma u prihvatnom centru u rimskom predgrađu Torre Maura. Krajnje desna stranka CasaPound, iskoristila je tu namjeru rimskih vlasti kako bi promovirala svoje političke ciljeve.

Dječak Simone je jasno i pristojno izrazio svoje neslaganje s takvim ponašanjem, ispravno dijagnosticirajući da ta stranka ljutnju i nezadovoljstvo naroda nekim stvarima pokušava pretvoriti u glasove na izborima. Govorio je o tomu kako talijansko društvo mora biti inkluzivno i da određeni fondovi moraju služiti za zbrinjavanje svih etničkih skupina koje žive u Italiji. Dječak je postao viralni hit i novi simbol europske internetske i medijske ljevice, ali to nije pomoglo na terenu gdje su promptno svoje stavove i spremnost na izravnu akciju iskazali pripadnici krajnje desnice. Uništavali su uskladištenu hranu namijenjenu Romima, prijetili su isticanjem crnih zastava, a sve kako ne bi dozvolili izmjenu etničke strukture svog malog mjesta. Gradska uprava Rima na koncu je ustuknula i malu skupinu Roma odlučila preseliti na drugu lokaciju. Simone je bio usamljen a desnica je odnijela malu pobjedu na terenu, među običnim europskim građanima. Neću da budem zloguki prorok, ali bojim se da to govori o političkim vjetrovima koji osvajaju Europu, predgrađe po predgrađe.

Uskoro će priča o dječaku Simoneu biti zaboravljena baš, kao što se već danas u medijima ne govori o problemima romske zajednice, jer Svjetski dan Roma je prigodničarski obilježen, a sad idemo dalje bez obzira što se ništa nikada promijenilo u sudbini romske zajednice u europskim državama. Na primjer,  Romi u Europi oduvijek žive u rubnim naseljima gradova ne samo zato što tako žele, već zato što lokalne zajednice odvajkada nisu dozvoljavale da im prilaze blizu. I tako već šest stoljeća.

I što drugo raditi nego put pod noge, premještati, ići neznano kuda, ali s vjerom da će se nedaće barem na putu lakše zaboraviti. Još u svojoj prapostojbini bili su najniža kasta ako je vjerovati povjesničarima, jer romskom se sudbinom ni znanstvenici nisu pretjerano bavili pa je sve vezano uz njihovo prapodrijetlo u magli, tek obično nagađanje i pogodovanje mitu. Riječ iz čijeg korijena dolazi riječ Cigan, navodno je služila kako bi se obilježio najniži stalež ljudi, onih koji žive pjevajući i svirajući. I tako je romska sudbina i nakon toliko vremena i pređenog puta i dalje ista. Suvgdje se smatraju najnižim staležom, a u drugom svjetskom ratu ih se smatralo i nižom rasom, a znamo što s takvom rasom valja učiniti.

Svjetski dan Roma je prošao. Kako rekoh, danas je već zaboravljen jednako kao i zločin, onaj na duši cijele Europe, a koji se često naziva zaboravljenim holokaustom. Porajmos se zove taj genocid koji je koristio tek da se još nešto prikači nacističkim i fašističkim zlotvorima, ali ni on nije doprinjeo boljem i drugačijem položaju Roma u poslijeratnoj Europi.

Jedan od onih koji je na svojoj koži osjetio kakva je romska sudbina u zaraćenoj Europi je i Žarko Jovanović. Cijela je njegova obitelj pobijena u Porajmosu. On sam, jedva malo odrasli dječarac, bio je zatvaran u čak tri logora. Stradao je na Banjici i Sajmištu, u Trepči i kada je izašao otuda, pobjegao je i priključio se Ibarskom partizanskom pokretu. Taj Žarko je sa svojom, kako je tvrdio, 200 godina starom balalajkom obišao cijeli svijet. Svirao je svim značajnim ljudima svog vremena. A najveći je dio života proveo u Parizu, jer tu dođu svi koji žele vidjeti tko su i što su u svijetu umjetnosti.

Žarko Jovanović se cijelog svog vijeka borio za prava Roma. Napisao je i jednu pjesmu o tome, u prijevodu naslov te pjesme znači dižite se Romi, a na romskom glasi „Opre Roma“. Kada su ga pitali što zapravo poručuje pozivom na dizanje romskog naroda, odgovorio je da je to poziv Romima da se uključe u suvremene životne tokove i žive dostojno čovjeka iako se osobno snebivao nad životom kakav su odlučili živjeti njegovi sinovi koji su postali pravi francuski građani i otvorili ugledan restoran. Tvrdio je da to nije život za njih, jer prevelika je odgovornost i preskupo je tako živjeti. A što im je falilo, svirali su, nastupali svaku noć i lijepo živjeli a sad uz sviranje još i poslužuju goste.

Ne znam, možda nisam dobro informiran, ali romska himna je jedina svečana pjesma nekog naroda koja se pjeva po kavanama i uz koju se dočekuje svitanje. „Djelem, djelem“ pjesma je koju znaju svi živi barem na potezu od Triglava do Gevgelije. Tko zna koliko je stakla razbijeno i koliko je suza proliveno uz tu pjesmu a da mnogi koji su je slušali pojma nisu imali što znači. Mnogi i danas ne znaju da je to zvanična romska himna, dakle, svjetski poznata pjesma koja je za romsku himnu izabrana na prvom svjetskom kongresu Roma koji se održao u Londonu od 8. do 12.04.1971. godine. Na tom je kongresu proglašen i službeni jezik Roma (Romani chiba). Izabrana je i službena zastava. Zbog toga je na četvrtom svjetskom kongresu Roma odlučeno da se baš 08. travnja proglasi za Svjetski dan Roma, koji će se obilježavati u cijelom svijetu.

Za Rome u Europi i u cijelom svijetu taj kongres je bio od velikog značaja, a za Žarka Jovanovića pogotovu. Njegova pjesma je proglašena službenom romskom himnom. Dobro, radi se o staroj romskoj pjesmi koju je 1949. godine Jovanovića zajedno „s nekim Milošem koji je svirao na Radio Beogradu“ prekomponirao i napisao joj tekst. Pjesma se izvorno zvala „Djelem, djelem“ i po tom je nazivu i danas općepoznata, iako ju je Jovanović nazvao „Opre Roma“. Kad se u sitne sate u kavani rasplačemo na tu pjesmu, činimo to zbog nejasnog osjećaja da pjesma govori o nečemu strašnom i to je istina, jer Jovanović je pjesmu posvetio svojoj obitelji koju su „ubile Crne legije“.

Išao je i išao svijetom i sreo sretnog Roma i pitao ga iz koje to sretne zemlje dolazi, a ovaj mu je objasnio kako su mu obitelj pobile crne legije i da sada luta bez cilja i, stvarno, valjda se jedino na cesti čovjek nakon takvih stvari može osjećati sretnim, jer samom sebi stvara iluziju da bježi od vlastite zle kobi. Sudbina svakog čovjeka je slična ili se barem meni tako čini pa zato možemo, bez razumijevanja teksta pjesme biti ganuti do suza.
Romi su u onom romantičnom smislu za Europljane tek metafora za nesputan život, ali kad se u istim tim ljudima probudi rasizam ili pak obična malograđanština, sitničavi osjećaj superiornosti duhovnih bijednika, onda su baš zbog takvog života prljavi, neobrazovani prosjaci i džeparoši.

Ali tko bi smorenim bijelcima stao u kraj, ipak su to ljudi čiji je najpostojaniji izum, jedini koji preživljava sve epohe, licemjerje.

Primilo se to i na ponekog Roma pa tako i na Žarka Jovanovića kad je govorio o svojoj djeci. Prvo se potrudio da ih učini običnim francuskim građanima, zagovarao je uključivanje u suvremeni život, a onda kukao zato što su njegovi sinovi odlučili živjeti malograđanskim životom ugostitelja i znojiti se nad porezima i prirezima i sa smiješkom posluživati goste. On sam je živio od svoje balalajke i za sinove, tada jako poznate glazbenike, u Francuskoj i Jugsolaviji pogotovu, tvrdio da oni uopće ne bi trebali biti poznati jer su naprosto loši glazbenici. A Cigani Ivanovići bili su poznat glazbeni sastav koji je svirajući ruske romske romanse opčinio francusku publiku ponajprije.

Jovanović, koji se borio za emancipaciju Roma nije poput njegovih sinova bio sklon gomilanju imetka, većinu je zarađenog novca darivao jer kako je govorio „iza čovjeka ne ostaje imetak, nego samo ono što je dao“. Tvrdeći za svoje sinove da su postali obični robovi restorana, objasnio je to riječima da je Romima grijeh oduzeti bijedu i siromaštvo i da je bogati Rom nesretan, jer se onda više nema za što boriti. Emancipator Jovanović je u svojim intervjuima tako podržavao svaki stereotip kojeg europska društva imaju prema Romima, ali nije za to puno mario. Između redaka se moglo pročitati da je to njegova osobna sudbina, jer on mora bježati od svojih sjećanja na pobijenu obitelj i logore, ali da naredne generacije njegovog naroda moraju dobiti šansu da se integriraju u europska društva u kojima stoljećima obitavaju. Uostalom, nije fora u tomu da svi živimo jednako, već da nam se pruži mogućnost izbora.

Možda i nije problem u romskom načinu života već u nesposobnosti Europljana da ga prihvate kao validnu civilizaciju, ljudski izbor. Ali ako šanse za povećanje kvalitete i uvjeta života konačno postoje u suvremenoj Europi, onda su Jovanovićevi sinovi napravili ispravan izbor, onaj kojeg je njihov otac zagovarao i onda uskakao sam sebi u usta. Ali da bi se ostvarila prava kakva se nekim skupinama i etničkim zajedicama formalno pružaju, onda većinska zajednica mora isto tako raditi na suzbijanju predrasuda i stereotipa jer će inače odbijati da uključivanje drugih u život svoje zajednice. Napori da nam svima bude bolje moraju biti zajednički, a oni koji su u većini moraju prvi pružiti ruku. To ne ide baš jednostavno i možemo to vidjeti na primjeru iz gorepomenutog rimskog pregrađa. Znamo to i iz naše svakodnevice.

Nije, opet da ponovimo, stvar u tome da svi živimo na isti način, stvar je u tome da svi po rođenju imamo iste šanse i prava.

Ljudi jednostavno teško prihvataju one koji žele drugačije živjeti. I to je tako bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost. Kao i Rome, tako naše malograđanske sredine doživljavaju ljude koji vole lutati noću i živjeti sa što manje briga i opterećenja, vole popiti koju čašicu više i pompozno govoriti o ljubavi i sudbini. Životi takvih ljudi se često pretvore u lokalne mitove ali se većinu njih za života olajava i sputava i nad njima zgražava. Takvi ljude, često umjetnike i zanesenjake raznih fela, nazivamo boemima i to prema jednom od francuskih kolokvijalnih naziva za Rome. Rome su Francuzi nazivali Boheme, jer je dobar dio njih u Francusku došao iz Češke čiji je stari naziv Bohemija.

Svi koji pripiti vole raskopčati košulju uz „Djelem, djelem“ trebali bi znati otkuda naziv boem. Trebali bi se sjetiti da slušaju romsku himnu, himnu progonjenog i ugnjetavanog naroda pod čijom zastavom nije započet nijedan rat. I da ta zastava baš kao i njihova himna govori o romskoj sudbini, o povijesti provedenoj na cesti, pod vedrim nebom na putu u bolje sutra kakvom se svi nadamo, jer put ka konačnoj i potpunoj slobodi bi za čovječanstvo morao biti jedini ispravan.

O tom putu razmišljamo svi baš svaki dan u svojim životima pa neka više ne bude samo po jedan datum u kojem se tek formalno sjetimo obratiti pažnju svijeta na probleme određenih skupina i zajednica. Na putu ka konačnoj slobodi, svi moramo imati jednake šanse i mogućnosti izbora, svaki dan, jer inače ostajemo robovi naslijeđenih predrasuda i stereotipa jer sve loše što radimo drugima na koncu poražava nas same.

Close