Zabrana ne zaustavlja abortuse, već ih čini nelegalnim i opasnim

Zabrana ne zaustavlja abortuse, već ih čini nelegalnim i opasnim

Žene imaju manja reproduktivna prava u odnosu na muškarce, što je jedan od znakova njihove potčinjenosti u svim sferama javnog, ali i privatnog života. Polna i rodna diskriminacija od strane vjere, države i patrijarhata duboko je ukorijenjena u bh. društvu.

Ilustracija

Piše: Melani Isović/eTrafika

Naša sagovornica J. A., iskreno govori o svom iskustvu sa abrtusom. Za prvi se ne kaje, ali za drugi da.

„Imala sam 22 godine kada sam ostala trudna. To je bila neželjena trudnoća i svjesno sam otišla da uradim abortus. Dvije godine poslije sam ostala trudna  bez ikakvih problema, porodila sam se bez posljedica”, objašnjava ona.

Nakon nekoliko godina se razvela. Kao razlog, navodi nespremnost supruga da bude otac. Nakon toga je upoznala čovjeka sa kojim je sada u braku.

„Ostala sam trudna na početku veze. Zbog straha od ranijeg iskustva, otišla sam da abortiram i drugi put. Sve je prošlo bez ikakvih problema, ali se kajem jer sam se ubrzo udala za njega. Bez problema sam poslije rodila još dvoje djece“, govori naša sagovornica.

Iako je njegova pravna istorija kraća od perioda primjenjivanja, abortus je prije svega pravo. Legalizovanjem abortusa kao zdravstvene usluge, država omogućava da ovo pravo bude jednako dostupno i sigurno za sve žene. To prate i jasno propisane procedure i mogućnosti žene da odlučuje o vlastitom tijelu, zdravlju i životu.

Koordinatorica Sarajevskog otvorenog centra i članica Inicijative “Građanke za ustavne promjene” Delila Hasanbegović govori da abortus i trudnoća nisu jednodimenzionalne teme, iako ih tako često prikazuju protivnici abortusa. Oni se zalažu za ukidanje ili ograničavanje ovog prava.

„Mnogi su i različiti faktori koji utiču na odluku o trudnoći, odnosno na odluku o pobačaju i to često zakonima promakne. Ključni termin jeste neželjena trudnoća, do čega može doći iz različitih razloga. Država kao prioritet treba postaviti diskurs ljudskih prava koji insistira na jednakoj dostupnosti abortusa za sve žene, te pravo žene na tjelesni integritet i vlastiti izbor“, govori Delila Hasanbegović.

Ženama se postavljaju dvostruki standardi i različita ograničenja u pogledu ljudskih prava. Veoma je važno govoriti o ovoj temi u svim sistemima društva, pogotovo u obrazovnom.

„Upravo konzervativne tendencije centara moći, koji se provlače kroz zvanične politike, poput religijskih i patrijarhalnih, generiraju podređenost žena i unaprijed im dodjeljuje određene društvene i reproduktivne uloge. Smatram da je dodatno važno da muškarci govore o ovoj temi, da spoznaju svoje privilegije i činjenicu da njihova (ne)plodnost, niti reproduktivne uloge nisu predmetom javnih politika i diskursa, da spoznaju svoju moć i mijenjaju paradigme, pružajući zajedno sa ženama otpor ovakvim praksama“, ističe ona.

Politika nataliteta treba da bude usmjerena na kvalitet života, a ne na propagandno, populističko reprodukovanje nacije.

„Treba podizati svijest o abortusu i širiti isključivo naučno utemeljene informacije i spoznaje. Bojim se da, iza česte državne ‘zabrinutosti za pad nataliteta’ ne stoje objektivna znanja, već selektivno izdvojene informacije, čiji cilj je da ženu pretvore u nekoga ko isključivo služi da rađa, i da time ograniče ženino pravo na vlastitu odluku i ako tako želi i smatra da je bolje za nju, djelovanje van konteksta nametnutog majčinstva. Smatram da fokus treba biti na stvaranju uvjeta da svako željeno dijete sa svojim roditeljem/ima/ obitelji, ima uvjete za dostojanstven život, kao i na edukaciji građanstva o osnovnim pravima u reproduktivnoj i seksualnoj sferi, što trenutno nije slučaj“, naglašava sagovornica.

Nedavno je Ustavni sud u Poljskoj donio odluku o zabrani abortusa čak i kada je plod teško oštećen. Ovu odluku, Delila Hasanbegović, vidi kao kršenje ljudskih prava žena na život, zdravlje, blagostanje, reproduktivnu autonomiju i tjelesni integritet.

„Ono što odluku čini dodatno poražavajućom i besmislenom je činjenica da se skoro svi pobačaji u Poljskoj (njih 98%) vrše u slučajevima malformacija ploda, tako da ova odluka, efektivno, zabranjuje većinu pobačaja. Zakonske zabrane abortusa dovele su do toga da žene putuju iz Poljske u inostranstvo radi postupka. Nijedna statistika ne dokumentira žene koje sebi ne mogu priuštiti odlazak u inostrantsvo, a koje pribjegavaju ilegalnim prekidima trudnoće, nerijetko pod riskantinim okolnostima po život i zdravlje. Zabrana abortusa ne zaustavlja abortuse, ona samo zaustavlja sigurne i legalne abortuse“, kazuje ona.

Aktivistkinja Bojana Trninić objašnjava da je prije svega potrebno, abortus dekonstruisati na nekoliko nivoa i smjestiti u širi kontekst iskustva djevojaka i žena, reproduktivnog zdravlja, javnih politika i reproduktivne pravde. To uključuje i rasprave o kontracepciji, planiranju trudnoće i porodice, trudnoći, podizanju, brizi, odgoju i obrazovanju djece, te opštim uslovima života.

„Nažalost kada govorimo o abortusu, kontracepcija  je shvaćena kao odgovornost žena i ni u jednom momentu se ne razgovara o odgovornosti muškaraca  kao i metodama kontracepcije za muškarce. A kada analizirate ponudu kontraceptivnih sredstava, vidjećete da su ona, koja su namijenjena muškarcima (prezervativ/kodom) najjeftinija, najdostupnija (možete ih kupiti na bilo kom kiosku) i najmanje štetnih efekata imaju. Vrlo malo se govori o (ne)dostupnosti kontracepcije određenim društvenim grupama, o kontekstu i situacijama žena koje ne koriste kontracepciju, a prećutkuje se i da je pitanje abortusa važno socio-ekonomsko pitanje“, naglašava Trninićeva.

Nerijetko možemo da čujemo ili pročitamo na društvenim mrežama komentare da su žene koje se odlučuju na abortus neodgovorne i kako ne bi bile u toj situaciji da su koristile kontracepciju.

„To je posljedica mizoginog društva u kome živimo. Svakako je i pokazatelj nasilja nad ženama, sistemskog nasilja religije, a nasilja politike pa čak i sistema kao takvog, koji bi trebao da garantuje jednakost. Međutim, u stvarnosti je jednakost daleko od one kojoj težimo“, navodi Trninićeva.

Uticaj religije i miješanje u privatnost žena kroz sistem je opasan, ne samo za žene nego i za razvijanje demokratskog društva. Ona upozorava da zabrana abortus vraća u sakrivene sobe, u ruke priučenih medicinskih radnika.

„Voljela bih da vidim aktivnosti religijskih zajednica i konzervativnih politika, koji se odnose na neke represije prema muškarcima, npr. obaveznom vazektomijom, koja bi eto smanjila u velikom broju broj abortusa. Ali ne vjerujem da ćemo dočekati taj dan. Onda se postavlja i pitanje da li je ovo borba konzervativnih politika za život ili samo prebacivanje odgovornosti na žene? To jednostavno treba nazvati pravim imenom, a činjenica je da ukoliko zabranimo abortus ili ga učinimo nedostupnim uskraćujemo ženi autonomiju. Vršimo nasilje“, objašnjava Trninićeva.

Aktivistkinja i pravnica međunarodnih ljudskih prava Gorana Mlinarević, objašnjava za eTrafiku, da ne govorimo dovoljno o reproduktivnom zdravlju žena i da moramo početi. Ali moramo da govorimo, ne samo iz lične perspektive (koja je bitna), već i iz perspektive kako prava tako i zdravstvene zaštite.

„Problem je što su oni koji pokušavaju ovu temu otvoriti u javnom diskursu, u stvari oni kojih se pitanje abortusa ne tiče, tj. ne radi se o njihovom zdravlju ili tijelu. Trenutno postoje opskurne patrijarhalne grupacije koje pokušavaju osporiti naše zakonsko pravo na abortus, koje je davno zagarantovano. Ovi pokušaji, najčešće, koriste religijske, etnonacionalne i/ili patriotske matrice kao podršku za svoje stavove“, naglašava Mlinarevićeva.

Ženama se nameću tradicionalne uloge u kojima im je jedina svrha i obaveza da zadovolje druge, a ne same sebe. Imamo čak i javnu kampanju zagovaranje rađanja od strane Fondacije „Djeca nam se rađala”.

„Patrijarhalni diskurs koji sam već vidjela da se u naznakama pojavljuje oko eventualne rasprave o abortusu, u stvari se formira oko priča o natalitetu i vezuju se uz sve veći odlazak ljudi iz BiH. Naravno umjesto da se političke elite na vlasti upitaju gdje griješe, krivnja se polako svaljuje na žene i izmišlja neka navodna obaveza ženama o navodnoj biološkoj reprodukciji, tj. polako nam ulaze patrijarhalni pritisci na žene, koje su navodno odgovorne za reprodukciju nacije a posredno i radne snage“, navodi Mlinarevićeva.

Gorana Mlinarević

Patrijarhalna država i ostale patrijarhalne institucije i ljudi odgojeni da podržavaju patrijarhalnu opresiju, kontinuirano pokušavaju ženama oduzeti pravo na izbor i jednakost.

„Generalno mislim, da niko nema pravo da se petlja u odluke žena i odluku šta žena radi sa svojim tijelom, uključujući da niko nema pravo baviti se seksualnim životom žene. Kako sam već napomenula, problem je što smo mi još uvijek čvrsto zaglavljeni u patrijarhalnoj, mizoginoj, seksističkoj i heteronormativnoj matrici. Kontrola seksualnosti je još jedan vid pokušaja kontrole žene i projiciranje moći onih koji tu moć ne žele izgubiti“, ističe Mlinarevićeva.

Close