Feđa Isović za "Direkt": Pokazao sam da i u Trebinju postoje ljudi koji podržavaju LGBT

Feđa Isović za “Direkt”: Pokazao sam da i u Trebinju postoje ljudi koji podržavaju LGBT

Reakcije zbog transparenta na kome je pisalo „Требиње“, koji je scenarista Feđa Isović nosio na prvoj bh. Povorci ponosa, koja je protekle nedjelje održana u Sarajevu, još ne jenjavaju. U gradskim kuloarima se još uvijek raspravlja o tome da li je trebalo ili nije, društvene mreže prepune su komentara, a i pojedini lokalni mediji na svoj su način interpretirali Isovićev potez. 

Zbog svega je dobijao mnogo prijetnji, ali je mnogo više, kaže za „Direkt“, dobio poruka podrške. O svojim namjerama, utiscima sa prve Povorke ponosa u Bosni i Hercegovini te o tome kako se sada osjeća govorio je u intervju za naš portal.

Danima ne prestaju komentari, u realnom i sajber svijetu, povodom toga što ste transparent na kome je pisalo „Tребиње“ podigli na prvoj bh. Povorci ponosa. Ljudi u Trebinju vas mahom osuđuju zbog toga, na društvenim mrežama smo mogli čitati mnogo ružnih komentara u kojima je ogoljena mržnja prema LGBT osobama, ali i prema vama koji otvoreno pružate podršku ovoj populaciji. Šta vam to govori o društvu i okruženju u kome živimo?

Prvo, ne bih rekao da me Trebinjci „mahom osuđuju,“ puno sam više dobio poruka i poziva podrške, nego što se pojavilo negativnih komentara po društvenim mrežama. Stvar je u tome što su ovi drugi agresivni, glasni, pa upravo zbog njihovog takvog ponašnja ljudi koji daju podršku LGBT populaciji ne žele javno da reaguju. Mada, vidjeli ste, ima i određeni broj Trebinjaca koji su javno stali u odbranu prava da se bude drugačiji.

Jeste li iznenađeni i razočarani svime što je uslijedilo nakon transparenta i Povorke ponosa? 

Iskreno, nisam očekivao baš ovako agresivnu reakciju Trebinja čiji su građani poznati po tolerantnosti. Izgleda da je to što sam natpis uradio ćirilicom određeni broj građana shvatio kao provokaciju usmjerenu ka Srbima. Podsjećam ih da je ćirlica moje pismo i da sam u više svojih kolumni pisao o potrebi da se sačuva ćirilica u bošnjačkoj i hrvatskoj populaciji. Osim toga, u više navrata moja sestra i ja smo nosili na utakmicama reprezentacije Bosne i Hercegovine ćirilični transparent „Trebinje“ i niko tada to nije smatrao provokacijom. I latinica i ćirilca su moja pisma, a ovaj put sam ćirlicu izabrao zbog atuentičnosti, a ne zbog želje da ikoga uvrijedim. Ja živim u Trebinju šest mjeseci godišnje, ni na kraj pameti mi nije da nekoga vrijeđam.

Šta je bila vaša namjera, želja i koju ste poruku htjeli da pošaljete kada ste odlučili da taj transparent podignete u vazduh?

Tradicionalisti pojednostavljuju pa kažu kako sam tim transparentom predstavio čitavo Trebinje i poslao poruku da su Trebinjci pederi. Budalaština. Pa, kada navijač Zvezde istakne transparent „Trebinje“, to ne znači da u našem gradu niko ne navija za Partizan. Sve što sam želio je bilo da pokažem da i u Trebinju postoje ljudi koji podržavaju LGBT populaciju i da, pored tradicionalnog, postoji i jedno moderno Trebinje koje je spremno da prihvati međunarodne standarde u poštovanju ljudskih prava. Potpuno sam ubjeđen da je taj natpis podigao rejting Trebinja u očima međunarodne zajednice. Više ambasadora mi je prišlo i rukovalo se sa mnom taj dan. Dakle, upravo suprotno od stava tradicionalista koji tvrde da je tim natpisom Trebinje obrukano. Usput, i Stolac je imao svoj natpis, tačnije – zastavu, na Povorci.

Transparent "Trebinje" na utakmici BiH

Transparent "Trebinje" na utakmici BiH (Foto: privatna arhiva)

Kako se nosite sa cijelom situacijom, da li se plašite za svoju sigurnost? Jeste li zatražili zaštitu policije?

Nikome nije prijatno kada mu neki četnički vojvoda napiše da će ga zaklati, što je samo jedan od napisa na stranici osobe koja je pokrenula čitavu hajku nesvjesna kakve to posljedice može proizvesti. Možete misliti dokle ide ta paranoja, kada ta osoba čak tvrdi da je sve ovo dio šireg plana koji ima za cilj rušenje Republike Srpske. Bilo je stvarno užasno morbidnih prijetnji, od klanja, do nabijanja na čauru granate, ali već godinama živim sa tom situacijom da mi fašisti svih boja prijete. Danas su to homofobi, sutra su to vehabije, pa četnici, ustaše... Zavisi koga sam od njih, u datoj situaciji, dotakao svojim javnim angažmanom. Sarajevska i trebinjska policija su uradili profesionalno što je do njih. Neki su pozvani na saslušanja, a koliko znam, pokrenute su i krivične prijave.

Kako pomoći ljudima u društvima poput našeg da shvate šta je u suštini Povorka ponosa?

To nije proces koji se može riješiti preko noći. Poznato je da LGBT populaciju najviše mrze upravo oni što najmanje znaju o njoj. Homoseksualizam nije zarazan, ne nasljeđuje se, ne uči se, već je riječ u urođenoj seksualnoj orjentaciji i ne može vas tradicionalno društvo zaštiti od toga. LGBT populacija je u procentima ista u Trebinju i u Amsterdamu. Samo što kod nas žive u ilegali jer se tradicionalisti boje da im ne zatruju porodicu. Sve to proizilazi iz straha, a strah iz neznanja. Puno će vode preteći Trebišnjicom dok se to ne promjeni. U SAD-u, koje su lider po slobodama za LGBT populaciju, čak 25 posto djece između 14 i 18 godina koja roditeljima priznaju da su LGBT bude izbačeno na ulicu, spavaju pod mostovima, a često se njihove priče završe smrću. Čudno mi je kako tradicionalisti i vjernici ne brinu o toj djeci. Zbog takve djece kod nas sam išao i ići ću na svaku Povorku. A i u našem Trebinju ih je oko 10 posto, sviđalo se to nekome ili ne, jednostavno, nauka tako tvrdi. Od 100 tinejdžera u našem Trebinju, najmanje 10 ih strašno pati zbog našeg tradicionalnog pogleda na društvo. I patiće do kraja života. A, evo, upravo danas pročitah da je Luksemburg platio put partnerki, supruzi premijerke Brnabić. Niko od Trebinjaca ne reaguje i ne prijeti premijerki zbog toga i kada dođe u naš grad dočekaće je sa cvijećem. I nju, i njenu partnerku. Stara latinska poslovica kaže: „Što je dopušteno Bogu, nije dopušteno volu“. Tako vam je to.

Ima li, po vašem mišljenju, razlike u shvatanjima Povorke ponosa u Sarajevu i manjim sredinama, poput Trebinja?

- Sve vam je to u par deka. Veliki dio akademske zajednice nije spreman na ovu vrstu promjene, a kako će onda biti neka osoba koja drži štand na trebinjskoj pijaci. Ipak, Sarajevo je osvjetlalo obraz i pokazalo da se može i drugačije. Divni su bili ljudi koji su nam, dok smo hodali Titovom ulicom, mahali sa prozora i balkona. Bio je to jedinstven osjećaj da je sekularizam pobjedio bar na taj jedan dan.

Close