Profesor Nemanja Milošević za "Direkt": Ljudi nisu svjesni koliko stvari mogu da pokrenu i promijene

Profesor Nemanja Milošević za “Direkt”: Ljudi nisu svjesni koliko stvari mogu da pokrenu i promijene

Nemanja Milošević je već 12 godina profesor njemačkog jezika u Trebinju. Obrazovanje i odgoj mladih veliki su izazov za svako društvo, no mnogi pojedinci to ne doživljavaju baš tako, već više kao radnu obavezu. Nemanja ne voli da otaljava radno vrijeme i da učenicima prenosi samo ono što piše u udžbenicima, ocijeni ih, zaključi ocjenu i ode na odmor. Naprotiv, namjera mu je da lekcije učini zanimljivim štivom i podstakne raspravu među đacima, osokoli ih da misle, zauzmu stav, ma kakav on bio, i da se ne libe da ga kažu glasno.

Profesor Nemanja Milošević (Foto: Direkt)

Vjeruje da snaga leži u mladim ljudima i jakim pojedincima koji treba da shvate da pripadaju jednoj zajednici te prihvate dužnost da je svojim djelovanjem čine boljom.

Na nepravilnosti u svom okruženju odavno ne ćuti. Egoizam, nemar prema zajednici i to kad dobronamjerna kritika ostane bez rezultata znaju ga razočarati, katkad i razljutiti.

“Kada se stvari ne mijenjaju nabolje, bitno je da budemo istrajni”, savjetuje, odgovarajući na pitanje kako se osjeća kad njegove konstruktivne kritike i sugestije ne urode plodom.

U onlajn svijetu Nemanja već 11 godina na fejsbuku, uz pomoć grupe “Protjerajmo ruglo iz Trebinja”, nastoji da pohvalom i zdravom kritikom unaprijedi zjednicu, ukaže na problem u gradu, predloži rješenje i isprovocira reakciju nadležnih. Inspirisan aktivizmom i modelima ponašanja pojedinaca i načinom funkcionisanja sitema u Njemačkoj, gdje je proveo pola godine, napravio je fejsbuk grupu, baš u periodu ekspanzije onih koje su nekritički veličale ljepote Trebinja. Po opredjeljenju ili po prirodi opozicionar, svoje iskustvo iz Njemačke odlučio je da primjeni u Trebinju sa samo jednim interesom – da grad bude po mjeri njegovih shvatanja kvalitetnog života. I ne, niko ga ne plaća za to, već radi zato što osjeća da treba. I ne plaši se da će zbog toga što javno govori ono što misli ostati bez posla.

“Ljudi me često pitaju da li se plašim toga. Većina ih je u nekom strahu, ne znam zbog čega. Po povratku iz Njemačke, ja sam imao najplemenitiju želju da moj grad i sugrađane animiram da stvari sagledaju iz drugačijeg ugla. Naše društvo je još uvijek u povoju demokratije i ljudi nisu ni svjesni koliko stvari mogu da pokrenu, koliko stvari mogu pojedinci kad se udruže”, ističe Nemanja u razgovoru za “Direkt”.

“Protjerajmo ruglo iz Trebinja” je mala onlajn zajednica u kojoj su, kaže, entuzijasti, ljudi koji smatraju da mogu i moraju da budu bolji. Svako ko uoči neki problem, nepravilnost ili “ruglo” u gradu može to da objavi u grupu, kako bi sugestija što prije došla do onih koji su nadležni da nepravilnost otklone. Građani u grupi mogu da raspravljaju i razmjenjuju mišljenja o svemu onome što smatraju da je bitno za zajednicu.

“Što je naš glas jači, djelotvorniji smo. Mi nismo neki pokret koji treba nešto da ruši, već više da ukažemo. Često oni koji imaju mogućnost da promijene stvari nisu ni svijesni problema. Banalan primjer je balon sala. Niko nije shvatio kakav je potez napravljen protiv nacionalnog spomenika. Kad ljudi krenu u tu priču, kad se malo više uključe, kad više komentarišu, ovi koji odlučuju shvate - pa stani malo, ima smisla, ‘ajmo uraditi nešto. Mislim da se dosta stvari promijenilo i da je Trebinje u ovih 11 godina išlo naprijed”, smatra Nemanja.

Prevazići egoizam – izazov za mlade

Najviše nade polaže u mlade ljude koji bi trebalo da budu pokratači promjena. Smtra da su pred njima brojni izazovi, a najveći je prevazići egoizam koji je, kaže,  poprilično izražen kod srednjoškolaca. Zbog toga, različite lekcije iz udžbenika koristi kako bi probudio interesovanje kod učenika za mnoge životne teme – od ekologije i odnosa prema životnoj sredini, odnosa među ljudima, odnosa prema različitim društvenim situacijama, politici, aktivizmu…

“Lekcija Građanska hrabrost izaziva mnogo reakcija od učenika, što je sjajno. Tu otkrivamo da mnogi od njih ne žele da se upliću u probleme. Poenta je uplitati se, a ne dovesti sebe u problem. To se može uraditi. Ako vidiš neki problem, ne moraš ti direktno dolaziti u kontakt sa počiniocem, već prosto obavijestiš nadležne. Nemoj samo da prođeš pored toga. Nervira me način razmišljanja – nisam ja razbacivao ovo smeće, ja ću moje smeće uredno da odložim u kantu. Ako vidiš kantu, uzmi smeće, ulica će biti čista, a ti se nisi pretrgao oko toga”, kaže profesor Nemanja.

Obrazovni sistem – može mnogo bolje

Obrazovni sistem u BiH na je meti brojnih kritika posljednjih godina, pogotovo kada se uzme porediti sa razvijenijim zemljama. Budući da je i sam dio tog sistema, kada bi ga morao ocijeniti, ocjena bi bila – može mnogo bolje.

“Mnogo je teorije, malo prakse, nisu velike mogućnosti za vannastavne aktvnosti, jer nema podrške sistema, prosvjetni radnici nisu primorani da se na taj način usavršavaju. Sve se svodi na prenos znanja koje je predviđeno nastavnim planom i programom. Ja se trudim da kroz čas odjeljenske zajednice razgovaramo o svim stvarima - ljudskim pravima, društvenim anomalijama, ekologiji... Važno je kod mladih podstaknuti neka nova interesovanja, jer su se oni poprilično sveli na taj svoj svijet – škola, kuća, društvene mreže, video igrice”, smatra Nemanja.

Borba za goli opstanak guši aktivizam

Sredine poput Trebinja ne mogu se pohvaliti time da su njeni stanovnici skloni aktivizmu. Nemanja misli da ljudima nedostaje samoinicijative. Utiska je da ljudi najviše vole da se začaure na nužnom minimumu i da se slijepo drže samo radnih obaveza. Sve to, svjestan je, vodi u letargiju. No, srećan je što i u takvim okolnostima, ipak, iskoči poneki pojedinac koji svojim aktivizmom može biti primjer drugima. Ipak, brine ga utisak da su aktivni uvijek jedni te isti ljudi.

Veliki dio društva je sklon pasivnom ponašanju. U borbi za goli opstanak ljudi nemaju ni volje ni vremena da se bave problemima drugih, jer sami jedva izlalze na kraj sa svojim problemim. Mnogo mladih ljudi nosi to sa sobom. I to je jedan veliki problem, jer to u startu sputava aktivizam. Ali mislim da stvari postaju drugačije kada se pojavi grupa koja pokrene stvari, na primjer neka pozorišna, umjetnička, sportska...”, kaže.

Iako je najprije mislio da poziv profesora nije predodređen za njega, otkrivajući spektar mogućnosti koji mu taj posao nudi, shvatio je da ipak nije pogriješio u odabiru. Svaki radni dan mu je novi izazov. Svjestan da puno toga treba promijeniti u svojoj sredini i odgovornosti koju ima prema učenicima, ljudima koji će sutra obavljati neke važne funkcije u društvu, trudi se da bude bolji, kako bi im mogao biti dostojan primjer.

“Meni ne može biti dobro, ako je ljudima oko mene loše”, zaključuje na kraju razgovora profesor Nemanja.

Stoga, ostaje da se bori. Nema namjeru da napusti BiH. Želi da ostane u Trebinju, jer voli taj grad, kao što voli i posao koji radi.

Close