Zoran Pištinjat iz Trebinja: Dobri ljudi urade više nego država (VIDEO)

Zoran Pištinjat iz Trebinja: Dobri ljudi urade više nego država (VIDEO)

Za Zorana Pištinjata iz Trebinja i njegove tri maloljetne ćerke dugačak je i neizvijestan svaki mjesec. Sa skromnom stražarskom platom teško može da podmiri i ono najosnovnije. Iz godine u godinu potrebe ove četvoročlane porodice su sve veće. Otkako ga je prije skoro sedam godina napustila žena i majka njegove djece, Zoran se snalazi kako zna i umije.

Zoran Pištinjat

Zoran Pištinjat (Foto: Direkt)

„Vazda ili zajmiš, pozajmljuješ, pa vratiš i tako vrijeme prolazi“, priča Zoran za Direkt.

Iako je samohrani otac sa skormnom platom prošle godine je izgubio pravo na dječji dodatak. Apsurdni zakon i dalje čudi Zorana, kome je ta skromna finansijska pomoć od države značila mnogo.

„Prije kad sam imao dječiji on bude na početku mjeseca. Plata mi je 20. u mjesecu i onda se nekako krpiš, 10. bude topli obrok, pa onda sve premostavaš, od 1. do 10, od 10. do 20. i stvarno kad su mi ukinuli, katastrofa, nikad više na zelenu granu. Mislim da treba obavezno da se izglasa neki zakon. Potrošačka korpa je na primjer 2.000 maraka, a čovjek sa platom od 500 maraka nema pravo na dječji dodatak. To je meni strašno. Ovi poslanici znaju sebi namjestiti, a ne znaju nešto tako izglasati“, ogorčen je Zoran.

Kad zakaže država nada su dobri ljudi

Kada je žena otišla iz kuće i kada mu je život krenuo u neplaniranom smjeru, morao je da se brine sam o tri djevojčice koje su tada imale tri, pet i sedam godina. Prisjeća se, nije bilo lako. Djecu je trebalo odgajati, a uslovi za to skromni. Kad se na sve to dodaju zdravstvene komplikacije koje su djevojčice imale, kaže Zoran, činilo se kao da izlaza nigdje nema. No, kad bi zakazala država, nadu bi davali dobri ljudi.

Roditelji su mu tokom svih tih godina bili najveća podrška i pomoć. No, sada su i oni stari i sa zdravstvenim problemima, a djevojčice stasavaju u djevojke, pa su i njihove potrebe veće. Najveći izazov je, kaže, finansijski prebroditi period pred polazak u školu.

„Tada treba kupiti sveske i knjige, svaka hoće drugu garderobu, neće nijedna staru da nosi. Trudim se koliko mogu. Na svijetu ima dobrih ljudi. Oni daju, a neće da naplate, oni pomažu. Dobri ljudi više urade nego država. Država je obavezna da to uradi. Nema puno samohranih roditelja. To je i posao države“, kaže Zoran.

Razmišljao je i o odlasku na rad u susjedni Dubrovnik, gdje radi hiljade njegovih sugrađana zbog većih plata, ali je odustao, jer maloljetne ćerke nije mogao ostaviti same.

„Kako ću ja da idem, a da mi djeca sama ostanu. Jednostavno, prisiljen sam moram raditi ovdje. Lako je drugima koji imaju nekoga ovdje da pazi djecu. Ja sam samohrani otac, ne mogu da idem“, kaže.

Svakodnevnicu Pištinjata uveliko olakšavaju obroci koje uzimaju u Narodnoj kuhinji u Trebinju, a dobro im, kaže Zoran, dođe i pomoć koju dobijaju iz Crvenog krsta.

Nisam ni to znao da se može pisati jednokratna pomoć od Grada, dva puta godišnje. Dobio sto maraka ima jedno dva mjeseca. Dobro je i to, nego ne znaju ljudi svoja prava, nisam ni ja znao za to, rekla mi jedna žena“, priča Zoran.

Iako sistemska pomoć u ovakvim situacijama izostaje, a ljudi koji se nađu u situaciju u kojoj je bio Zoran prije skoro sedam godina često ne znaju gdje da odu i kome da se obrate, prva karika bude Centar za socijalni rad, a veliku ulogu u Zoranovom slučaju odigrao je Ženski centar.

„Ja sam mislio da Ženski centar zastupa samo žene, ali ne, zastupa sve. Ja sam htio da se razvedem i hito sam da djeca pripadnu meni i imao sam podršku od njih. Oni su imali pravnika i kad sam ja njemu objasnio da imam djecu i da želim da ona budu sa mnom, da je majka njih ostavila, čovjek uzeo da me zastupa, na kraju me država oslobodila svih plaćanja, zato što su djeca pripala meni, a nisam imao platu tada, nisam imao ni 250 maraka. To je stvarno pošteno“, ističe Zoran.

Godine su trebale da prođu da bi shvatio šta mu se sve izdešavalo, još nekolike da sve to prihvati i objasni sebi. No, najteže je, ipak, bilo objasniti djevojčicama.

„Prvo vrijeme im nisam pričao puno, rekao sam - majka vas je napustila, otišla... One uzele plaču. Govorim ja mi ćemo živjeti nekako. Šta će biti vidjećemo. Nisam im poslije ništa ni objašnjavao. Rekoh, kad one odrastu one će same da skontaju. Prvo vrijeme je bilo teško, one male, ja muškarac, one ženska djeca. Za koju godinu treba da stupe u pubertet, moraš im objašnjavati. Malo, pomalo, dan za danom i tako vrijeme prođe, privikneš se, živiš svoj život, preguraš ono najteže. One će shvatiti kad porastu. One su još male, a ja sam shvatio što sam imao da shvatim“, zaključuje Zoran.

Danas za sebe kaže da je srećan. Najvažnije mu je to što on radi, a ćerke idu u školu. Posebnih želja nema, osim one da ih zdravlje dobro služi.

Pogledajte VIDEO

Close